Već sam pisao kako su Franjine Pohvale stvorova prvenstveno svjedočanstvo i potvrda dovršetka njegova duhovnoga puta. Kako bi se bolje razumjelo duhovno stanje u kojemu je izrekao tu hvalu Bogu po svim njegovim stvorovima, valja se vratiti na početke svečeva obraćenja. Uzmemo li u ruke neke od prvih Franjinih životopisa, lako ćemo pronaći opise njegova života prije obraćenja. Kaže se kako je bio rasipan, volio gozbe i odijevao se u skupocjene haljine. Iako neki životopisi namjerno prenaglašavaju njegovu grešnu prošlost, sve kako bi jače istaknuli njegovu kasniju svetost, čini se kako je Franjo bio dobroćudan mladić. Legenda trojice drugova navodi kako je bio otmjen u ponašanju i govoru, veoma darežljiv, da je u srcu odlučio nikome ne govoriti ružno i uvredljivo te da neće uzvraćati na prostote koje mu se dobace (usp. LegTd 2-3).
Mogli bismo se pitati u čemu se onda uopće sastojao njegov grješni život, budući da se nigdje ne navodi kako je počinio neke osobito strašne grijehe. Ali glavni grijeh Franjine mladosti bio je život bez Boga, to jest egoistični život. Usmjerenost na samoga sebe i zadovoljavanje vlastitih potreba. Takav put, čak i ako ne uključuje teške grijehe protiv drugih ljudi, postupno čovjeka udaljuje od svrhe vlastitoga života. A ta je svrha: biti Božje dijete i brat drugima. Poput Boga koji je sama ljubav, izlaziti iz samoga sebe i darovati se drugima.
Ostavimo li po strani brojne životopise koji su napisani o svetome Franji, i potražimo li što sam svetac piše o vlastitome obraćenju, naići ćemo na nekoliko važnih rečenica iz njegove Oporuke: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru: dok naime još bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko; i poslije sam malo ostao, pa otišao iz svijeta.“
Iz ovih se riječi vidi razlika između staroga života, to jest onoga u grijesima i novoga života, života u pokori, to jest obraćenju. Dok je bio u grijesima, dok Bog nije bio temelj njegova života, Franjo je mogao biti darežljiv i velikodušan prema svojim prijateljima, u dobrome raspoloženju mogao je i pomoći nekome u potrebi i općenito biti dobar čovjek. Ipak, nije uspijevao ni pogledati gubavce. U srednjemu vijeku gubavci su bili smješteni izvan gradova. Dovoljno daleko da nikoga ne ugroze, ali dovoljno blizu da kršćani umire savjest misleći kako ih ipak nisu odbacili. Svi su bili svjesni njihove prisutnosti, smatrali ih kažnjenima za grijehe i držali se na distanci. Bilo je gorko pogledati na tijela u raspadanju, puna živih rana koje zaudaraju.
Zanimljivo je kako Franjo početke svoga obraćenja želi označiti upravo promjenom ponašanja prema gubavcima. On počinje činiti pokoru odlazeći među gubavce. Ta pokora prvenstveno se odnosi na obraćenje u evanđeoskom značenju: to je promjena načina razmišljanja, i to od onoga čisto ljudskoga do misli Isusa Krista. Ono što se potom promijenilo jest njegovo iskustvo: prijašnja gorčina postala je duševnom i tjelesnom slašću. Ozdravljaju Franjina osjetila. Čuo je Gospodinov poziv da pođe među gubavce. Gospodin je njegovu prirodnu velikodušnost i dobroćudnost svojom milošću proširio na sve ljude. Ozdravio mu je oči, tako da od dotadašnje gorčine koja mu nije dopuštala niti pogledati gubavce, on sada u njihovim licima prepoznaje lice Kristovo. U dodiru s njima ozdravlja okus njegova života: gorčina se mijenja u duševnu i tjelesnu slast. U služenju gubavcima otkriva ljepotu evanđelja. U sebi uočava radost koja izvire kad čovjek prepozna ljepotu Istine. Istine o Bogu, svijetu i čovjeku. Svaki čovjek koji istinski povjeruje evanđelju i dadne se na put obraćenja, sve više će otkrivati Ljepotu koja rađa radošću i ozdravlja pogled. Tada sav život postaje hvala Bogu.
fra Josip Stanić