U prošlom tekstu smo malo pričali o tome koliko je važno biti autentičan i svoj život živjeti onako kako samo mi znamo i kako On od nas traži. Svoj život smo gledali kao nardovu pomast koju nastavljamo polijevati po Isusovom tijelu, ne obazirući se na glasove onih koji misle da se ta pomast rasipa i da se treba iskoristiti na korisniji način. Ne tražiti vlastitu vrijednost na jeziku drugih ljudi! To bi mogla biti jedna od poruka.
Danas bi mogli o jednoj sličnoj poruci. Mogli bi o posljedicama gubljenja autentičnosti i nametanja ritma koji nam nije prirodan.
Pri kraju prošlog teksta sam spomenuo Tolstoja. Listao sam ovih dana neku knjižicu u kojoj se nalaze njegovi autobiografski spisi. Opisuje Lav svoj život, s naglaskom na traženje smisla. Dobar dio priče se odnosi na period u kojem je izgubio smisao, najlakše rečeno – zaglibio je. Shvatio je i sam kako je došlo do toga. Priznaje da je napustio svoju autentičnost, jer je slušao tuđe savjete upakirane u napredak, korist i slavu. Jedina njegova vjera u to vrijeme bila je vjera u usavršavanje. Ali u čemu se sastojalo to usavršavanje i kakav je bio cilj tog usavršavanja, nije znao reći. Sve se razvija, i ja se razvijam; a zašto se razvijam zajedno sa svima, to će se vidjeti. Prihvatio je ritam, tj, način života tadašnje elite koja je nudila konstantni rad, napredak i usavršavanje, ali nije nudila smisao i cilj svega toga. Čak se trudio drugima prenositi ono što sam nije do sad shvaćao. Postao je fanatik „progresa“.
Zar se ista stvar ne događa nama u ovome trenutku? Prihvaćamo jedan nezdrav ritam jednog nezdravog svijeta koji bruji o napretku, žuri iskoristiti svaki trenutak produktivno, potiče svakoga čovjeka da bude još brži, još jači, još pametniji, još dostupniji, još korisniji, da svaka sekunda njegova dana bude planirana i produktivna. Svaki čovjek postaje jedna mala firma. Ručak više nije ručak nego matematička jednadžba unosa kalorija, proteina, masti i ugljikohidrata. Spavanje više nije spavanje nego slaganje ciklusa i faza sna, jer sutra treba biti produktivan… Odmor više nije odmor nego pripremanje za daljnji napredak. Čovjek se osjeća beskorisnim ako nije stalno dostupan. Svaka poruka, obavijest, poziv moraju odmah biti primijećeni i uzvraćeni. U svakom trenutku moram biti svima sve. Multitasking postaje neizostavan dio svakog trenutka. Zašto bih samo čistila sobu kad za to vrijeme mogu slušati i neki podcast? Zašto bih sjeo i jeo pola sata kada to mogu uraditi stojeći za 5 minuta i uz to praviti raspored dana na kojem piše „od 20:00 do 20:15 – razgovor/razonoda s ukućanima“.
Ako tako ne učinim, osjećam se bezvrijedno, lijeno, beskorisno. Osjećam krivnju jer je jedan trenutak moga života mogao biti iskorišten na bolji način. S vremenom se pojavljuje jedna vrsta umora. Ne klasičnog umora koji se rješava dobrim snom, vikendom na moru ili godišnjim odmorom. Pojavljuje se neka vrsta konstantnog, egzistencijalnog umora koji ne prolazi. Prihvatili smo ritam koji nije naš. Nešto što nam nije prirodno i Bogom dano. Sami sebi smo postali progonitelji koji mahnu bičem čim zaželimo trenutak stanke. Postali smo sebi goniči koji tjeraju, a ne znaju gdje. Nedostaje svrha, cilj, smisao…
Zaboravili smo jednostavno biti. Zaboravili smo usporiti. Zaboravili smo da smo vrijedni i da smo ljubljena djeca Božja i kad stanemo. Zaboravili smo da svijet neće propasti i da nas nitko neće osuditi ako u svakom trenutku ne odgovorimo na poruku.
Tolstoju se u jednom trenutku sve zgadilo. Shvatio je da je bolestan – više duhovno nego fizički – digao ruke od svega i otišao u stepu da se vrati prirodnom načinu života. Pobjegao je od svih.
Ti ne moraš tako. Nemoj dopustit da nakon par tjedana života zaželiš pobjeći od svega i svih. Ti možeš biti u svijetu i biti odmoran. Samo upoznaj sebe, svoju vrijednost u Bogu i živi svoj ritam. Nauči ljude da te poštuju. Ti nisi projekt. Ti nisi tvornica. Ti si čovjek!
P.s. Ovo nije još jedan stupanj usavršavanja. Ovo je upoznavanje onoga što već jest.
Luka Rezo