Pazite, sinovi, da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li na jedna vrata istjerani, vratite se na druga, jer je ovo mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje.
Prošlo je nešto više od mjesec dana od blagdana Gospe od Anđela ili Porcijunkule. Listao samo taj dan kao i inače statuse na WhatsAppu i kod jedne osobe vidim gore navedene Franjine riječi uz sliku same Porcijunkule. Moram priznati da me malo poškakljalo. Zar Franjo, onaj siromašni Franjo, onaj za kojeg su nam na simpatizerima pričali da je magarcu ustupio krov nad glavom, raskivao krov jedne raskošne kuće, razdavao svoju odjeću, branio braći da imaju brevijar i psaltir… Zar on da kaže da se neka građevina ne smije nikada napustiti? Zar on, koji je vrhunce Božje blizine doživljavao u šumama i planinama, može tako zavoljeti zidove? Zar on koji nije htio imati nikakve svojine da bi mogao sve u Gospodinu savršenije posjedovati?
Ovo me navelo da malo promislim o Franjinoj Porcijunkuli. Nije on toliko plitak. Iza tih riječi mora biti neka dubina, nešto što se ne vidi samo okom. Ta crkvica mora nositi nešto neizmjerno veliko, čim se dopala takvom čovjeku. Što to ona nosi, što simbolizira? Zapazio sam par stvari. Pa, evo, ako dopustite, mogli bi ih kratko proći. Po redu i polako…
Prva cigla. Mjesto gdje je sve počelo. Franjo je u toj crkvici po prvi put doživio jasnoću svoga poziva. Tu je shvatio što treba učiniti. Preko Evanđelja mu je otkrivena Božja volja za njegov život. Tu je kolijevka cijeloga bratstva, mjesto gdje je Bog vatrom svoje ljubav zapalio njihove volje. Tu je na Cvjetnicu počeo Klarin posvećeni život. Odatle su pošli papi u Rim. Tu je braću pozivao na razmatranje svoga poziva. Odatle su odlazili u svijet propovijedati i tu su se iz svijeta vraćali. E da! Upravo to!! To je mjesto gdje su se vraćali, njihov temelj i izvor. Možda ju je zato toliko volio. Htio je svojoj braći i budućoj franjevačkoj obitelji ostaviti „mjesto“ kojem će se vratiti ako se u svijetu zagube. Htio je ostaviti siguran podsjetnik na onu prvu iskru, na ono što je sve izgradilo, na ono što ih je privuklo Bogu. Na prvu ljubav… A što nas je to prvo privuklo? Idemo na sljedeće cigle…
Druga cigla. Skromnost, jednostavnost i poniznost. Za svetoga Franju ona je predstavljala srce Kristova Evanđelja. U svojoj malenosti i skromnosti bilo je mjesto gdje se najčišće živi evanđelje. Ona je uprizorenje Franjina ideala koji govori da je prava svetost u poniznosti i jednostavnom životu, daleko od raskoši i svjetovnih dobara. Ona, kao mala parcela, poziva na povratak izvornim evanđeoskim vrijednostima, gdje je Bog blizu siromašnima i poniznima.
Treća cigla. Prostor susreta Neba i zemlje. Budući da je Franjo izrazito volio prikaz Isusova rođenja, ne treba nas čuditi to što je Porcijunkulu smatrao mjestom Božjeg dolaska na zemlju. Daleko od raskoši i sjaja, ona predstavlja mjesto gdje čovjek može pristupiti u Božju prisutnost u skrovitosti. Taj mali posjedić mjesto je čiste molitve. Znamo koliko je zbog toga držao do dostojanstva i časti ovoga mjesta. Za svaku uzaludno izgovorenu riječ na tom mjestu braća bi bila prekorena. Znamo za priču o raskivanju kuće koje je napravljena o njenoj blizini. Predobra simbolika…
Četvrta cigla. Mjesto novoga početka i milosrđa. Ta crkva je odlična slika jedne nove prilike. Iz stare ruševne crkvice niklo je veliko bogatstvo. Božja ruka je od jedne čestice, malog komadića zemlje, načinila veliku ispašu. A tek porcijunkulski oprost… Jednostavno sve zrači Božjim milosrđem. Galami: „Evo ti mjesta gdje ćeš naći Božju milost i snagu za novi početak“.
Peta cigla. Zajedništvo, služenje i ljubav. Za Franju, biti u Porcijunkuli značilo je biti u zajedništvu – ne samo s braćom, nego sa svima, uključujući siromašne, bolesne, grešnike. To je mjesto gdje se rađa misao o franjevačkom služenju kao pozivu na bratsku ljubav i milosrđe prema svima. Sjetimo se samo one goruće večere Franje i Klare…
Šestu točku nećemo nazvati ciglom. Šesta točka je vezivo. Neki bi možda rekli da je Bog vezivo. Ma Bog je sve to stvorio i zidao. Međutim, za vezivo je koristio nešto njemu toliko dragocjeno da je i sam iskusio nešto takvo. Koristio je malenost. To se provlačilo kroz cijeli tekst. Porcijunkula u prijevodu znači čestica, posjedić, mali komadić zemlje. Ma mrvica. Biti skroman i umanjiti sebe. Biti mala čestica, jednostavan, ponizan, pristupačan, pun ljubavi za one najmanje. Dozvoliti Bogu da vrši svoju svetu volju u našem životu., pa da možemo moliti:
Želio bih, Bože, biti Porcijunkula
Biti jednostavan, skroman
Biti čestica i biti ispaša
Tako malen
Toliku veličinu u sebi kriti
Jedva vidljiv golim okom
A Tobom privlačiti
Prihvaćati sve ljude
Pun milosrđa
Toliko puno tražim, a još sam ruševina
I sve bih kao molio
Tražio da me obnoviš
Ali tko će dopustiti nekom odrpancu da me podiže
Odakle poniznosti za to
Koliko je teško biti Porcijunkula…
Koliko je teško biti Porcijunkula… Izgleda tako lako, tako jednostavno, tako skromno… i baš zato… Koliko je teško biti Porcijunkula… Jedva vidljiv golim okom, a privlačiti Bogom… Biti malen, dok u sebi kriješ toliku snagu… Ponizno dopustit nekom odrpancu da te podiže… Koliko je teško biti Porcijunkula…
P.s. Svi mi imamo neku svoju osobnu Porcijunkulu. Mjesto gdje je sve počelo, odakle smo bili poslani, gdje smo osjetili svoju jasnoću, doživjeli milosrđe i snagu. A gdje je tvoja Porcijunkula? Gdje je tvoje mjesto povratka? Jesu li te izbacili iz nje? Ajde! Skupi hrabrosti i uđi na druga vrata!
I budi Porcijunkula!
Luka Rezo