Prije nekoliko mjeseci pisala sam kolumnu iz Asiza. Evo me opet na putu prema tamo i opet pišem…
Već 14 godina pišem za Framu Hercegovina. (Ne računajte koliko ja imam!)
Pitala sam se zašto? Što me to još uvijek drži i veže za Framu? Odrasla sam žena, imam obitelj i djecu, aktivna sam članica OFS-a, mogla bih doprinijeti našem časopisu svjetovnih franjevaca, ali evo me tu. Pokušavam zapisati misli i podijeliti ih s nekim framašima koji možda čitaju ovo. Nema nekog smisla. Bog mi je svjedok i svaki član vijeća zadužen za kolumne da vječno kasnim s dostavom istih. (Oprostite!) I čemu onda?
Ovo je moja škrinja i kamen temeljac koji me vječno vraća na Izvor. I toliko godina poslije, tjera me da zaronim u sebe i zapišem to što mi je trenutno u glavi i srcu. Iskreno, nikad nisam zadovoljna onim što pišem, ali Bog djeluje i preko toga. Lijepo je sresti ljude koje je nekad možda dotakla moja misao. A u autobusu sa mnom je i bivša kolumnistica/framašica Iva Budimir.
Moja rubrika kolumni oduvijek se zvala Umijeće malih koraka. Dolazili su i prolazili ljudi, a ja sam tu uvijek bila, nestalna i neredovita, ali sam tu. Kada bih skupila sve svoje tekstove, imala bih jednu cijelu knjigu. Svaki taj tekst bio je jedan mali korak. Svaka moja odluka, vodila je da danas opet idem Franji. Mala, neznatna kao odlučnost da pišem i kad mi se ne da i kada mislim da ovo nema smisla – jer tko ovo čita? U mojim očima možda i ne, ali u Njemu da. Kroz nju učim da je umijeće malenosti najveća stvar koju mogu u životu primiti i ustrajnost s razlogom u franjevačkom pozdravu.
Bogu sam zahvalna na prilici da me odgaja i kroz ovaj projekt i gradi moj talent koji sam zapustila. Frama Hercegovina, hvala ti na povjerenju svih ovih godina! Uz vas sam uvijek na Izvoru! ♡
Antonia Primorac