U zadnje vrijeme primjećujem da se bude neke ratničke potrebe dokazivanja svoje vjere. Pitam se odakle sav taj naboj i sva ta ljudska potreba da pokažem da je moja vjera ispravnija od vjere nekog prosječnog vjernika? Odakle mi ovlast nad mjerom nečijeg odnosa s Bogom?
Jedno znam, sv. Franjo je o raspoznavanju duha Gospodnjeg napisao ovako u svojim opomenama:
“Sluga Božji može raspoznati da li ima duha Gospodnjeg ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi.”
Iz ove poniznosti čisto sumnjam da će nastati neka vojska ili neki ratnici koji bi dokazivali svoju vjeru jer dobro znamo iz Franjinog primjera da iz ovoga stava nastaju “malena braća”. Gdje se danas skriva ta malenost sv. Franje? Gdje je nestao osjećaj za običnost?
Zašto se toliko lijepimo za neke ekstremitete?
Zašto toliko nepromišljeno trčimo za čudima?
Zar naša svakodnevica nije veći test vjere od nekih duhovno spektakularnih događaja?
Dok razmišljamo o svetosti često stvaramo preidealnu sliku osobe. Kao da sveci nisu imali ista iskušenja i iste borbe kao i mi. Naglašavamo nadnaravna iskustva a zaboravljamo susret s Isusom koji kreće od naravnog, od iskustva grešnosti u kojoj svatko od nas treba Boga i čezne za njim, Zapravo, kad svece previše idealiziramo postaju nam beskorisni jer ih promatramo kao nešto nedostižno.
Nedavno mi je jedna osoba u razgovoru postavila pitanje: Imaš li ti nadnaravna iskustva?
I iskreno to mi je pitanje posvijestilo koliko ljudi traže nadnaravnost, senzacije ili čuda, a zanemaruju ono što je prava nadnaravnost, senzacija i čudo. Dok razmišljam o sv. Franji najveća nadnaravnost u njegovom životu je svladavanje samoga sebe u odnosu prema gubavcima.
On se nije postavljao kao jedan koji je iznad njih nego je pošao živjeti među njima. Nadnaravnost toga iskustva nije ga postavila duhovnim vođom gubavaca nego njihovim bratom. Senzacija koju je sv. Franjo živio jest radikalno življenje Evanđelja ali u poslušnosti Crkvi u svemu i do kraja. A najveće čudo nije bilo njegovo ozdravljenje nego njegove rane koje je nosio s ljubavlju, zagledan u Isusa Krista!
Zašto Isus nije ozdravio sv. Franju od svih bolesti ako je on svetac? Mogao je.
Međutim Franjina jednostavnost nije trebala ništa više od služenja Bogu u jednostavim, svakodnevnim i malenim stvarima. Kad pomislim na jednostavnost Franjine vjere prvo koga se sjetim jesu naše bake ili majke koje su kroz običnost života nastojale sačuvati vjeru. One koje nisu pričale o čudima nego o ustrajnosti i vjernosti kroz patnju i bol. One koje su promatrale križ i u njemu pronalazile odgovor na svoje potrebe bez da su ikome išta dokazivale.
Franjo je htio biti vitez. To je istina. Ali je Franjo ipak odlučio živjeti kao maleni brat, a ne kao ratnik. Njegovo viteštvo nije u nadmetanju i dokazivanju svoje vjere drugima nego u autentičnom življenju iskustva koje je imao. Ti i ja imamo svoje iskustvo Raspetoga. I ne može moje iskustvo biti tvoje pravilo, niti obrnuto. Iskustvo mora biti osobno ili ga uopće neće biti.
Za to osobno iskustvo, za jednostavnost i poniznost u vjeri molimo zagovor sv. Franje.
I neka nas njegov primjer čuva pod okriljem Crkve u kojoj imamo puninu, u kojoj imamo sakramente.
s. Matija Pačar