Divlje jagode – Krivo je more
Đorđe Balašević – Za sve je kriv Toma Sawyer
Ado Gegaj – Sve je kriva jedna čaša
Za početak ćemo malo promišljati o navedenim pjesmama. Već po izvođačima možemo zaključiti da pjesme ne govore o nekim uzvišenim i nedostižnim stvarima. Njihova melodija nije dostojna himne neke međunarodne organizacije. Ne izvode ih na inauguracijama, a još manje u raznim Lisinskim i Kosačama. Da bi ih skinuo, treba ti samo par akorada i malo ritma. Ove pjesme možeš čuti u svakodnevici najsvakodnevnijih ljudi. Auto, autobus, kafić, prodavnica, kod zaštitara u kućici i tete na šalteru, a kad je riječ o Adi Gegaju, u seoskoj birtiji. One koriste svima razumljiv jezik i govore o pojavama s kojima se susreće svaki čovjek. To ih i čini vrijednima. Takve pjesme baš volim. Meni su ovaj put poslužile kao odličan uvod u temu. Ali… idemo po redu.
Krivo je more…
Pjesma govori o jednom večernjem ljetnom ozračju na obali mora. Zanimljive okolnosti. Ne znam jesam li to umislio, ali mi se ljudi u kasnim večernjim satima čine najotvorenijima. Tada se sklanjaju barijere između vanjskog svijeta i intime. Olakšano je kretanje u oba smjera. More je posebna priča. Nitko ne ostaje ravnodušan pred njim. Volio ga ili ne. Morska pjena, šum valova, toplina… U takvim okolnostima glavna junakinja pjesme se zaljubi. Ništa neočekivano. Tko je nekad na moru radio sezonu, a nije imao bar simpatiju, kao da nije ni bio tamo. Zanimljivo je da junakinja nije to htjela, ali je popustila pod utjecajem romantičnog ozračja i čak blistala od sreće. Nakon nepoznatog vremenskog perioda ona se vraća kući. Prestao je utjecaj navedenih okolnosti i priznaje da je u zabludi. To nije ljubav, to je afera. Shvatila je da je njeno zavodljivo srce prevareno. Težak osjećaj. Tko je krivac? More!
Kriv je Toma Sawyer…
Vjerujem da su se svi bar jednom našli u Balaševićevoj koži. Čitali ste, gledali ili slušali o nekom junaku koji je činio neke izvanredne stvari i poželjeli ste istog trena biti na njegovom mjestu ili bar uskladiti svoj život s njim. Pa tko nije htio, gledajući Pravednika, poput Denzela razbijati lanac prostitucije. Možda ste kao Robin Hood maštali o tome kako ćete uzimati bogatima i davati siromašnima. Jeste li ikad čitali životopis nekog sveca i u silnoj zadivljenosti počeli oponašati njegove postupke? Jeste li nakon Zvuka slobode htjeli krenuti u lov na pedofile? Nešto slično se dogodilo Balaševiću. Čitao je o pustolovinama i putovanjima navedenog lika i sa svojim prijateljima odlučio poći na isto takvo uzbudljivo putovanje. Baš su bili zaneseni. Ubrzo su shvatili da takve pustolovine nisu bajne kao u knjizi. Vraćaju se kući gladni, tužni i razočarani. Tko je krivac? Naravno, Toma. Treba takve knjige zabraniti!
Kriva je jedna čaša…
Glavni junak je prevario ženu. Žalosno, ali isto stvar koja se često susreće. Nije on, jadničak, htio. Popio je jednu čašu alkohola više, izgubio kontrolu, i pogazio njihovu ljubav. Njemu je žao. Svjestan je da je učinio pogrešnu stvar. Pomislio bi čovjek da priznaje krivicu. Međutim, nije on kriv. Kriva je ta jedna čaša!
Vjerojatno ste našli zajedničku nit ovih pjesama. Glavni junak učini nešto loše i za svoj postupak krivi okolnosti koje su vršile utjecaj na njegove odluke. Baš se pitam je li Ado priznao da je kriva njegova neumjerenost? Je li Balašević shvatio da je bio nerazborit i naivan? Je li cura nepoznatog imena priznala da možda nema snage postaviti granice? Što ako su u pravu? Koliko su okolnosti odgovorne za naše postupke? Koji je udio našeg slobodnog odlučivanja i onog nametnutog genetikom, obiteljskim ozračjem, ekonomskim statusom, geografskim položajem, sadržajem kojim pratimo, pa čak i hranom?
Robert Sapolsky, američki znanstvenik, iznosi neke zanimljive tvrdnje u knjizi Determined: A Science of Life Without Free Will. Ukratko ćemo. Kaže da čovjek nema slobodnu volju. Naši izbori su ograničeni genetikom, iskustvima i okolinom. Ide toliko daleko da navodi u vezu vremenski period od prošlog obroka sa pravnim/moralnim odlukama. Nahrani ih pa tada od njih zahtijevaj vrlinu. Sapolsky isto tako tvrdi da su ljudi kod donošenja moralnih odluka pod snažnim utjecajem estetike, tj. lijepoga. Sve to skupa povezuje evolucijskim razvojem mozga. Šta ćeš, tako nas zapalo…
Sjećam se jedne rasprave između Raspudića i sugovornika psihologa u emisiji Peti dan. Psiholog je tada tvrdio da psihologija može na temelju mjerenja ličnosti predvidjeti koja je vjerojatnost da će netko usvojiti religiju i kakva će se forma vjerovanja razviti na osnovu socijalnih i ekonomski prilika na određenom mjestu. Ne znam. Možda su se kroz povijest uočavale neke manifestacije koje se ponavljaju i prema njima bi se moglo, na principu uzrok – posljedica, pretpostaviti što će se dogoditi, ali nikako ne stvarati određenost i ograničenost.
Nisam pametan i nisam znanstvenik. Zato ne mogu ni ove tvrdnje komentirati na toj razini. Mogu samo reći da se ne slažem. Ne slažem se baš zbog ovih manifestacija. Iako nisam znanstvenik, sposoban sam promatrati ljude. Dok promatram, zapažam dvije stvari.
Prva… ljudi su itekako sposobni odabrati. Otimaju se ovoj priči o kojekakvim utjecajima i pokazuju nam da imamo taj Božji taj nazvan slobodna volja. Pročitajte samo okolnosti u kojima je odrastao sv. Leopold Mandić. Da je dopustio da ga to ograniči, ne bi bio milosrdan redovnik koji moli za jedinstvo, nego kriminalac koji mrzi svećenike i svakodnevno ubija pravoslavce. Pa sv. Franjo, sv. Augustin… Važno je postati svjestan te slobodne volje. Možeš odabrati. Samo treba biti jak. Kaže Gibonni da je čovjek svetica i k…., sve po potribi, kako se namisti u taj čas. Razmisli malo o ljudima oko sebe. Tko je uspio izabrati dobro, iako po svim tzv. mjerilima ne bi trebao. Tko je izabrao biti svetica, iako se namistilo da u taj čas bude ovo drugo?
Druga stvar… mi smo slabi. Istina je da padamo pod utjecajima i okolnostima. Rijetki mogu potpuno birati. Valjda je to svojstvo čovjeka – dokaz da nismo apsolutni i samodostatni. Treba nam netko ili nešto da nas pokrene. Teško je uzeti život u svoje ruke. Teško je otkloniti utjecaje. Teško je ostati imun na okolnosti.
Okolnosti su varljivi osjećaji. Okolnosti su postupci drugih ljudi. Okolnosti su rane iz djetinjstva. Okolnosti su društvene norme. Okolnost je mjesto rođenja. Okolnost je vremenska (ne)prilika.
Postoje okolnosti koje ne možemo birati. Kod takvih trebamo postati svjesni njihovog utjecaja. Npr. Majka ti je sve probleme u odnosu s ocem „rješavala“ šutnjom i emocionalnom manipulacijom. Ti si to usvojila od nje. Drugi put kad se pojavi problem u nekom tvom odnosu, budi svjesna da postoji i drugi način, a ne samo onaj koji si naučila od majke. Kad pijan drugi put zapjevaš ma nek sam isti kao on, dani mi idu uludo, zapitaj se želiš li stvarno da tvoji dani proteku uludo kao tvom ocu. Izbaci iz uporabe onu rečenicu Ne bi ja…, da nije on… To nikad ne izađe ne dobro.
Isto tako postoje okolnosti koje možemo birati. Mislim da su one ključne. Kad sam već pod utjecajem, mogu birati što će na mene utjecati, bilo to u negativnom ili pozitivnom vidu. Mogu sebe izvlačiti iz negativnih utjecaja. Izbjegavati situacije koje me navode na zlo. Ozračje pod kojim sa slab.
Tako više nemam potrebu kriviti more za svoju ranjenost i razočaranost.
Neću više kriviti tvornicu Badela za svoj razvod.
Neću kriviti romane za svoje neuspjehe.
Neću kriviti pornografsku industriju za to što ne mogu imati normalan odnos sa ženom.
Neću kriviti prijatelje i klubove što sam razbio auto ili usmrtio pješaka.
Ako sam izbjegao loše okolnosti, nastala je praznina koju mogu popuniti dobrim okolnosti.
Tada ću biti ponosan i zahvalan što sam preko volonterskih organizacija razvio osjećaj za potrebite.
Bit ću ponosan i zahvalan što znam izraziti ljubav i poštovati druge.
Bit ću ponosan i zahvalan što znam moliti i čitati Bibliju.
Bog ti je darovao život. Darovao ti je slobodnu volju. Uzmi život i stavi ga tamo gdje pripada. Stavi ga tamo gdje je izvorno zamišljeno. Doći će vrijeme za preseljenje.
Tada nećeš imati potrebu izricati krivnju.
Tada ćeš reći
Vridilo je…
Luka Rezo