Započinjući naš korizmeni hod obično na dvolisnicama znamo sastaviti plan i program, razraditi vrhunsku strategiju kojom ćemo pobijediti u ovoj korizmenoj utakmici. Time pokušavamo sebi pokazati i dokazati da možemo. Prvo pitanje koje nam netko u korizmi postavi glasi: „čega si se odrekao?“ Nešto poput onog iz Došašća: „Ideš li na zornice?“ Zapravo, čini mi se da nerijetko i jedva čekamo kad će ta korizma početi da vidimo „gdje smo“, možemo li, u kakvom nam je stanju volja, hoćemo li se uspjeti dotjerati do mora. Još kad prvom pitanju dodamo ono drugo: „pikaju li se nedjelje u korizmi?“, stvar postaje ozbiljna. Postajući tako ja sam protagonistom korizme, događa se ono što bismo mogli nazvati „selfie – korizma“, ili što bi neki filozofi rekli – „vječno vraćanje istoga“. 40 dana se trudim, i onda kao da ničega nije bilo. Koji je smisao takve korizme? U onoj grozničavosti ispitivanja samoga sebe: „hoću li izdržati?“, ima li uopće mjesta za Isusa i njegovu riječ?
Ako bolje uočimo bogatstvo Božje riječi kojom nam u korizmenim čitanjima izlazi ususret, uvjerit ćemo se da je protagonist on, a ne mi. Tako, prošle nedjelje Duh je odveo Isusa u pustinju. Danas on vodi svoje učenike na goru. Iduće nedjelje on će ući u jedno samarijsko selo. Tamo na četvrtu nedjelju ugledat će slijepca od rođenja, dok će na petu on sam doći i probuditi Lazara koji je zaspao. Konačno, na Cvjetnicu ga neće dovesti u Jeruzalem, nego će on sam ući. Možda baš u ovoj korizmi on želi ući i u tvoje selo, tvoj život, tvoju dušu, tvoje odnose, ugledati tvoje sljepilo, doći i probuditi te na novi život? Možda ti svojim ulaskom po riječi pokaže one putove koji su za tebe bolji, možda ti pokaže one ljude koje si možda u životu zanemario, možda oživi one odnose koji su davno umrli?
Prošle nedjelje slušali smo o Isusovu boravku u pustinji. Danas, na drugu korizmenu nedjelju, razmatramo o Isusovu boravku na gori preobraženja. Drugim riječima, ova dinamika koja se u čitanjima javlja svake godine na prve dvije korizmene nedjelje odmah na početku jasno daje do znanja u čemu se sastoji njezin smisao. U pustinji ćemo proboraviti. Susrest ćemo se s raznim zvijerima. Možda ćemo se i prepasti kad shvatimo koliko ih je, tih neprijatelja u meni a ne u drugome. Gladni i žedni, a ne siti, bit ćemo iskušavani. I to na najosjetljivijim područjima. Svašta nešto će se dogoditi. Ali samo s jednim jedinim ciljem – doći do gore preobraženja. Onda kada poželim (pr)ocijeniti svoja korizmena zalaganja, pustinja i Tabor najbolji su mi pokazatelji njezine uspješnosti. Jesam li postao imalo drugačiji?
Kad smo već kod Tabora i preobraženja, dva detalja iz ovog današnjega evanđelja uvijek su mi posebno draga. Prvi je vezan uz vrijeme samoga događaja – na putu prema muci. Kako je važno biti svjestan da nam Gospodin uistinu šalje trenutke preobraženja usred onih koje nazivamo mučnima. Kako je važno te trenutke koji su se zasigurno dogodili svima nama ne zaboraviti. A kada ih doživimo, njima se uistinu radovati. Trenutci ovakvih milosti nisu česti, ali nas često mogu nositi kroz nedaće života. Znamo da muka nije radi nje same. Ona uvijek ima dublji smisao. Ona jest tu. Neminovna je. Ali mi u njoj ne uživamo niti je tražimo. Znajući, dakle, da će nas ona sama sustići, također znamo da će nas sustići i taborske radosti u onoj mjeri u kojoj ćemo im se istinski nadati i za njih živjeti.
Drugi detalj tiče se Isusova poziva učenicima da o tome ne govore dok Gospodin ne ustane od mrtvih. Često smo u napasti „bacanja biserja pred svinje“. Volimo se nekad i pohvaliti, pokazati, prikazati. Isto tako osjećamo da, kada to činimo često, ono što želimo reći gubi na onoj ljepoti prvotnog doživljaja. Iskustvo Božje riječi u našem životu na jedan način osjećamo u vlastitom srcu, na drugi kada to s nekim podijelimo, na treći kada se svojom intimom rasipamo. I upravo onda kada se rasipamo događaj gubi na snazi, ponajprije u našem životu. Vjerujem da nam zato Isus na početku svake korizme govori da naše pravednosti ne činimo zato da nas ljudi vide. Dakako, iskustvo je tu da se svjedoči i s drugima podijeli. Ali, tanka je linija između svjedočenja sebe i onoga kojega uistinu treba svjedočiti. K tome, iskustvo traži uvijek dublje razumijevanje. I često nam se punina smisla određenih životnih događaja otkrije nakon duljeg vremenskog razdoblja. Drugim riječima, potrebno je strpljivosti da nam se stvari slegnu i sjednu na svoje mjesto. Kao što je, uostalom, bilo i učenicima s Isusom i njegovim javnim djelovanjem, čiji su smisao shvatili tek nakon uskrsnuća od mrtvih.
fra Antonio Šakota