Tag:

fra antonio šakota

ALI GA USTUPLJENO SVJETLO NIJE UMANJILO

1. travnja 2018.

Dragi framaši i svi čitatelji dobre volje!

Nadam se da ste sinoć sudjelovali na misi uskrsnog bdjenja. Svaka misa je posebna i u svakoj nam se daruje čitav Krist – i po Riječi i po Kruhu. No, sinoćnje bdjenje s razlogom se već od starine naziva „majkom svih bdjenja“. Bogatstvo obreda koji se, uz popratne dijelove, sastoji od četiri cjeline – službe svjetla i riječi, krsne i euharistijske službe – u čovjeku bude ono pitanje kojim kod Židova počinje pashalna naracija, a mi smo ga s punim pravom preuzeli, potaknuti upravo vazmenom noći: „Zašto je ova noć drukčija od svih drugih noći?“.

Dok budete čitali sljedeće retke preporučujem uzimanje stanki. Slobodno zastanite na nekim dijelovima kako bi sjećanje istinski odjeknulo u vašim srcima i u njima se nastanilo s ciljem preobrazbe života po Kristovu uskrsnuću.

Sinoćnji obred započeo je službom svjetla, kada se pred crkvenim vratima pali uskrsna svijeća, jedan od najsnažnijih simbola Isusa Krista. Sjeti se, svećenik je nije upalio upaljačem. Da bi ju upalio prethodno je morao pripraviti prirodnu vatru. Za to je morao izdvojiti vrijeme, pohoditi majku prirodu, pripraviti drva i malo se više nego obično potruditi. Zato, u ovom prvom koraku razmatranja o uskrsnoj svijeći, zastani! Postani svjestan da si za stvaranje velikih stvari pozvan potruditi se i izdvojiti svoje vrijeme. Postani svjestan da se velike stvari u životu neće dogoditi jednim zamahom palca, niti da će se riješiti pet do dvanaest. Velike stvari traže pomnu pripravu. Poziv koji nazivamo životnim počinje se stvarati i pripremati izdaleka. Svaki mali koračić učinjen na tom putu vrlo je dragocjen jer taj već pripravljeni put ravna, svaka prolivena kap znoja bistri nam obzorje sklono zamućivanju, svaki mučni zamah ruku, intelektualni kao i molitveni napor čine nas spremnijima za odigravanje onih velikih utakmica. Konačno, u moru vještačkoga i umjetnoga, zahvali za Uskrs Bogu na majci prirodi, svim njezinim bogatstvima. Od prirodnoga ognja pali se svijeća napravljena zahvaljujući pčelinjem radu. I Bog je na početku uzeo tvar – prah zemaljski – i stvorio čovjeka. I Bog je ono što je odvijeka naumio s čitavim stvorenjem započeo izdaleka, nekad davno. I Bog je svoju veliku utakmicu pomno pripremao tijekom čitave starozavjetne povijesti spasenja. Konačno, i Bog je uzeo tvar – tijelo – da bi po Kristu postao čovjekom i po tom tijelu donosio ljudima svjetlo.

I dok se vani palila svijeća u crkvi bijahu ugašena sva svjetla. Sve je bilo u tami dok preko praga nije prešlo svjetlo Uskrsloga. Jedna svijeća unosi svjetlo u tamu. Jedna svijeća izgara da bi svima od njezinog svjetla doteklo. U Hvalospjevu svijeći pjevamo: „Njezin je plamen podijeljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo“. Svijeća se dijeli i pritom ne gubi od svoje biti. Izgara i izgarajući se skraćuje, ali ostaje uskrsna svijeća. Njezino izgaranje i skraćivanje omogućuje svjetlost na nekom drugom mjestu. Netko drugi gori i svijetli zahvaljujući ovoj svijeći. Tako uskrsna svijeća postaje dio života jednoj drugoj svijeći. Krist koji za nas izgara nastanjuje se u nama kada primimo od Njegovoga svjetla. I tako na čudesan način ostaje s nama do svršetka svijeta, u našem životu i svakom pojedinom danu, po sjaju one jedne male iskrice za koju se samo čini da je mala.

Od jedne svijeće mi mnogi primamo svjetlo. A svjetlo primamo tako što ga jedni s drugima dijelimo. Za nadati je se da oni koji su najudaljeniji od prostora prolaska uskrsne svijeće neće biti nestrpljivi te iz džepova izvaditi upaljač kada vide da tamo nečije svjetlo već gori a njihovo još nije. Gdje god se nalazio, budi svjestan da će svjetlo do tebe stići. Nemoj se uspoređivati s onim ispred tebe. I on, poput tebe, vrši jedan obični zadatak – nestrpljivo čeka da ga svjetlo obasja kako bi ga dijelio dalje. Neće ga on dobiti više od tebe. A manje je bitno je li ga dobio prije ili poslije jer postoje radnici prve, treće i posljednje ure, i svi će dobiti jednaku plaću (usp. Mt 20). Stoga, nadam se da nisi i ubuduće nećeš posezati za „upaljačima“ nego da ćeš čekati i pritom znati da će svjetlo stići, a ti koji si ga dobio prvi nadam se da sinoć nisi i ubuduće nećeš pomisliti da je to zbog toga što si više „Bogom dan“ od nekog drugog. Uloga ti je jasna, primi svjetlo i podaj svjetlo! I još nešto! Kad se sjetiš ovih uvodnih obreda ponesi u kovčeg životnih lekcija i onu da ne možeš sam. Netko „ovisi“ o tebi i ti „ovisiš“ o nekomu. Netko će od tebe primiti svjetlo – kako je to lijepo! Od nekoga ćeš ti primiti svjetlo – zahvali na tome! Konačno, ni sama uskrsna svijeća nije baš preuzetna te sebi na pleća natovarila zadatak zapaliti svaku pojedinu svijeću. Upalila ih je nekoliko, onih najbližih, i njima povjerila tako važnu zadaću raspaliti ostale. Uvijek zastanem pred ovom tajnom Božje logike koja se očituje u povjerenju, slobodi i nenametljivosti. Niti On „sjedi u fotelji“ gledajući što činim ja, niti sam ja stvoren „sjediti u fotelji“ čekajući što će učiniti On.

Svijeće su se opet upalile pred navještaj Evanđelja, Radosne vijesti Kristova uskrsnuća. Uvijek sam se divio jednoj povijesnoj činjenici. Naime, mjesto gdje je Krist raspet, pokopan i odakle je uskrsnuo nalazilo se izvan grada. Kada je rimski car Hadrijan godine 135. razorio Jeruzalem pretvorivši ga u novi grad pod nazivom „Aelia Capitolina“, središte toga grada s poganskim hramom sagradio je upravo oko Golgote. Zašto baš tu? Zašto ne kod nekadašnjega Hrama? Ili na nekom trećem mjestu? Od Isusova uskrsnuća do 135. g. prošlo je jedno stoljeće. Ni puno ni malo. Ovisi s koliko se intenziteta određene stvari žive. U tih 100 godina prve generacije kršćana neprestano su hodočastile na Golgotu i s upaljenim svijećama u rukama (tako su prvi kršćani, judeo-kršćani, najčešće molili) slušali Radosnu vijest uskrsnuća pred praznim grobom. Očito, toliko su njihova pobožnost i stalni dolazak na ovo mjesto bili prepoznatljivi da ih se moralo zatrti pokušavajući izbrisati spomen na Kristom posvećena mjesta. No, neki tračak svjetla uvijek je ostajao u tami neprijateljskih sila. Ipak su one prolazne, za razliku od uskrsnoga svjetla koje trajno tinja i svijetli. Tako je kršćanski svijet na Golgoti ipak dočekao izgradnju bazilike Kristova groba. Ova činjenica naučila me mnogočemu. Dok držim upaljenu svijeću, pozvan sam slušati Riječ, o nju se ogledati i u život je provoditi jer, Gospodin mi je svjetlost i spasenje (usp. Ps 27). Sada znaš zašto si sinoć držao upaljenu svijeću dok se čitalo Evanđelje. Zato ga ubuduće nemoj čitati ni slušati kao neke uobičajene riječi. Riječi Radosne vijesti imaju posebnu snagu. U stanju su ostavljati trajne spomene, okupljati zajednicu oduševljenih ljudi, poticati na hrabra djela i mijenjati živote.

Svijeća se palila i na krsnoj službi. Jedan od neizostavnih simbola krštenja upravo je svjetlo. Po krštenju dobivamo novi vid, drukčiju dioptriju. Naš okvir postaje Evanđelje, Krist Gospodin. Krštenjem postajemo dionici božanske naravi. Boga nazivamo Ocem, Sina bratom a Duh nas uvijek iznova podsjeća na tu snažnu istinu o Bogu i u nju nas trajno uvodi. Krštenjem postajemo i članovi jedne obitelji – Crkve, te nam se svi grijesi opraštaju. Lijepo je znati da na svijetu nismo sami, te da samoća kao posljedica nekih grešnih odluka ne mora biti naše trajno stanje. Uvijek postoji mogućnost novoga početka!

Pozvani smo živjeti po uzoru na Krista. Zato, dragi framaši i svi čitatelji dobre volje, vratimo se onoj svijeći. Pokušaj na trenutak zamisliti sebe u ulozi one jedne svijeće.

Potrudi se oko sebe!

Pripremaj svoju veliku utakmicu izdaleka!

Zavoli svoju prirodu/narav!

Zavoli prirodu i izvan sebe!

Budi strpljiv sa sobom!

Tvoja mala iskrica može zapaliti mnoštvo!

Netko se može oduševiti zahvaljujući tvojoj žrtvi i tvojoj riječi!

Nemoj se diviti svome svjetlu kako lijepo gori nego se okreni i podijeli ga s nekim jer netko upravo na tebe čeka!

Izgaranje će utjecati na tvoj život ali te neće umanjiti! Naprotiv!

Nemoj sam paliti sva svjetla! Pusti i druge neka pale i imaj povjerenja u njih!

Kad misliš da ti ne ide budi svjestan da je uvijek s tobom ono Veliko svjetlo!

Dolazi na misu, slušaj Riječ pozorno i od nje živi, ne zato što moraš nego zato što želiš!

Prekriži se u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i postani dionikom ove logike što je učimo po svijeći!

Neka je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!

fra Antonio Šakota

1. travnja 2018. 0 komentar

Dobra priča Naslovna

PRIJATELJ SE PO ‘SEENU’ POZNAJE

2. travnja 2017.

U današnje vrijeme komunikacija se prilično često odvija preko društvenih mreža. Smisao komunikacije sastoji se u jasnoći izrečenoga, to jest da sugovornici jedno drugo razumiju u onomu o čemu komuniciraju. Kada smo suočeni s nekim važnim pitanjima za koje teško nalazimo odgovora skloni smo tražiti mišljenje osobe za koju smatramo da nam može razbistriti maglu nedoumica. Pri raspravi o nekim aktualnim pitanjima važno nam je čuti mišljenje onih koji o njima imaju što reći. Ako se nalazimo u društvu koje mora donositi određene odluke, važno nam je čuti što svi dionici toga društva misle. Konačno, ako imamo bliskog prijatelja poželjet ćemo da je on uvijek tu, uvijek uz nas, uvijek s nama, ne ostavljajući nas nikada na cjedilu i zanimajući se uvijek za naše probleme. Za njega ćemo reći da nam je pravi prijatelj jer nam je uvijek bio pri ruci kad je to bilo najpotrebnije.

Kad smo kod komunikacije preko društvenih mreža, ona se prilično razlikuje od one žive. Društvena komunikacija posjeduje slovo. Smisao slova se, pak, otkriva čitajući između redaka. I eto problema, ukoliko čitamo samo slova. Također, nedostaje zvuka. A važno nam je čuti kojim je tonom nešto izrečeno. Može se dogoditi da uopće nema ni slova ni zvuka. Jedan klik mišem po polju na kojemu se piše drugomu postaje znak da se primljena poruka pročitala. Pritom kažemo da nam je osoba „zadala seen“. I sad se ti misli! Je li osoba bila u vožnji pa je samo na brzinu pročitala poruku? Ili je bila u nekom društvu pa je smatrala nekulturnim pred drugim ljudima odgovarati na poruke? Možda je primatelju uistinu bilo mrsko odgovoriti na poruku? I u toj lijenosti za početak barem „zadao like“ učinivši situaciju napetijom? Ili mu je stvarno trebalo vremena da domisli pravi odgovor? Konačno, nije li sam gospodar vremena i volje po kojima će odlučiti najbolje vrijeme za odgovor? Pritom, gdje smo mi koji čekamo odgovor? Kako se osjećamo? Što pomišljamo? Posumnjamo li u iskrenost prijatelja? Pomislimo li da mu više nismo tako važni dok nas tako ignorira? Svašta mi možemo pomisliti…

Znajući sve ovo, pokušajmo zamisliti kako su se Marta i Marija osjećale nakon što su poručile Isusu da je bolestan onaj kojega ljubi, a Isus još dva dana ostade u mjestu gdje se nalazio. Da je onodobno postojala tehnologija kao danas, bi li mogli zaključiti da je Isus ovim sestrama „zadao seen“? Nalazili su se na različitim lokacijama. Marta i Marija su Isusu po posredniku poslale poruku. Situacija je bila napeta. Radilo se o pitanju života i smrti. A Isus je nakon što je primio poruku pričekao dva dana te se zaputio u Betaniju do Lazarova doma.Sestre nisu ništa čule, ni vidjele. U tom dvodnevnom razdoblju sigurno se mogu javiti razna pitanja, frustracije, nedoumice, sumnje i očekivanja. Ne bi valjda Isus „zadao seen“ kad se radi o njemu vrlo dragoj obitelji? A što ako ga je zadao? Što ako Isus ipak nije takav kakvim nam se predstavljao? Možda jednostavno nema kad? Možda su ga obveze toliko izmorile da mu treba predah? Ali, zašto baš nama? Nije li on naš prijatelj? Ne mora li on odmah pokazati zanimanje za naš problem?

Ovaj događaj puno je važniji od običnog „seena“. Dijalog između Marte i Isusa u središte stavlja samu vjeru u Boga. Marija je čak ostala u kući. Nije ni izašla pred Isusa. O razlozima nije potrebno nagađati jer bismo u stvaranju pretpostavki mogli otići u potpuno krivom smjeru. Vidjeli smo već da se i kod „seenova“ pretpostavke trebaju uzeti s rezervom. Zadržimo se, stoga, kod Marte. Ona je izašla pred Isusa. Nije odustala. Niti čekala da on prvi dođe. Sama je prva započela dijalog. Sadržaj prvih riječi odiše povjerenjem, unatoč svemu. Vjerovala je da Lazar ne bi umro u Isusovoj prisutnosti. S druge strane, Isusov „seen“ upravo sada dobiva na smislu. Istina, Lazara je Isus oživio. Nakon nekog vremena ponovno je umro prirodnom smrću, poput svih smrtnika. Isusov čin zapravo je škola vjere i njezinog rasta. Njegov pojavak na zemlji ne znači dokidanje smrti, nego darivanje života preko smrti, i unatoč smrti. Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Zajedništvo s Isusom je ono koje mi daruje besmrtnost. Ona počinje već ovdje, za života. Svaki moj susret s Isusom, njegovi brzi odgovori kao i njegovi „seenovi“ put su ka dozrijevanju u tom zajedništvu. Zato Isus i danas svakoga od nas pita: vjeruješ li ovo? Je li moj odgovor sličan Martinu: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!?

Dakle, prijatelj se i po „seenu“ poznaje!

fra Antonio Šakota

2. travnja 2017. 0 komentar

Dobra priča Naslovna

‘TA ĆE ON GLEDAT’

26. ožujka 2017.

Nastavljamo s našim korizmenim hodom razmatrajući nedjeljna evanđelja kojima ove godine dominira Ivan. Prošle nedjelje zaustavili smo se na samarijskom zdencu, iduće nedjelje zaputit ćemo se u Betaniju kod Lazara, a ove nedjelje smo u jugoistočnom dijelu Jeruzalema gdje se Isus susreo sa slijepcem od rođenja kojemu je povratio vid. Kod ovih dugih Ivanovih dijaloga kojima prenosi odnose među različitim ljudima možemo uvijek biti kreativni te izvući pojedine likove i njihovo ponašanje kako bismo, razmatrajući sveti tekst, pronašli sebe, ulogu u kojoj se u određenom trenutku po istini pronalazimo s ciljem prihvaćanja, prepoznavanja i činjenja daljnjih koraka na putu našega rasta, ako uopće želimo rasti. Tako, čitajući današnji odlomak možemo prepoznati nekoliko likova ili skupina ljudi koji izgovaraju određene riječi i čine određena djela. Znamo, Isus je učitelj. Već na početku znamo da po njegovim riječima i djelima učimo ogledajući se o njegovo svjetlo. A za prepoznavanje stanja u kojemu se nalazimo služe nam učenici, slijepac od rođenja i farizeji. Sporedni likovi su slijepčevi roditelji i narod.

Učenici se javljaju samo na početku postavljajući Učitelju pitanje o uzrocima sljepila. Očito, oni su sinovi svoga vremena, ukorijenjeni u različite tradicije i vjerovanja naroda, „kućne teološke škole“ s tumačenjima koliko je i kuća jer, jednostavno, postoje pitanja na koje čovjek teško nalazi odgovora. Takvo jedno je pitanje sljepila. Općenito, pitanje bolesti i patnje često se veže uz krivnju. Tko je u ovom slučaju kriv, on ili roditelji? Možda baka ili prabaka? Teško je povjerovati da netko za sljepilo od rođenja može okriviti samoga slijepca. No, očito je bilo i takvih pokušaja. Budući da se učenici javljaju jedino na početku, mi smo čitajući ovaj odlomak pozvani uživjeti se u njihovu ulogu, prepoznavati i postavljati Isusu ona pitanja na koje mi danas teško nalazimo odgovora te dopustiti Učitelju da nas on povede i odgovori onako kako on zna.

Slijepčeva uloga vrlo je zanimljiva. Na početku je predmet Isusova pogleda. Potom ga Isus ozdravlja mažući mu kalom već zatvorene oči te ga šalje na kupalište Siloam, što znači Poslanik. Umivši se, vraća se gledajući i počinje dijalog s narodom, farizejima i Isusom. Slijepac barem četiri puta svojim sugovornicima navodi jednu te istu činjenicu, da je bio slijep i da sada vidi. Kako rasprava odmiče, on postaje sve sigurniji u ono što mu se dogodilo, a što njegova sigurnost raste tako raste i gnjev farizeja. Konačno, došlo je do ponovnog susreta s Isusom. Na početku je jednostavno tvrdio da je ozdravio nakon susreta s njim, potom ga je nazvao prorokom, a na kraju je ispovjedio vjeru u njega.

Farizejima je smetalo što je Isus ozdravio slijepca subotom. Valjda im je to smetalo, a ne nešto drugo. Evanđelist jasno označuje da je među njima nastala podvojenost. A nakon što su ga drugi put dozvali na obavještajni razgovor morali su ga još brže i izbaciti jer ih je slijepac svojim govorom prokazao u njihovu licemjerju. Konačno, i farizeji se susreću s Isusom i njegovim sudom po kojemu će slijepi progledati a oni koji vide oslijepiti, na što je zaključeno da grijeh njihov ostaje jer smatraju da su upravo oni ti koji vide.

A Isus? On je na početku ugledao slijepca. Prije samoga čuda kazao je učenicima da je on svjetlo ovoga svijeta. Mažući slijepcu oči kalom učinio mu je put do Siloama još težim. Nakon što je slijepac prošao čitav niz kušnji, opet ga je Isus našao nakon čega je slijepac ispovjedio vjeru u njega. Isus je taj koji izricanjem suda dovršava cijelu ovu priču.

Što kao Isusovi učenici iz svega ovoga možemo naučiti?

Isus je uistinu došao donijeti sud svijetu. Ili, došao je darovati svjetlo ljudima. Nekomu će ono biti spasonosno, nekomu osuđujuće. Primjer slijepca nam pokazuje kako Božje svjetlo donosi i daruje novi život, dok primjer farizeja pokazuje suprotno. Među farizejima je nastala podvojenost. Baš među osobama od kojih se podvojenost ne očekuje. Ona je nastala iz odnosa prema Božjem zakonu i njegovu tumačenju, dok je isto Božje djelovanje slijepcu vratilo vid. Odnos farizeja prema Zakonu, očito, sveden je na znanje. Kad se odnos prema Zakonu svede na znanje o njemu, on postaje mjera našega prosuđivanja i osuđivanja. Zakon tada postaje mjera kojom mjerim drugoga. Bog je svoj Zakon dao da mu ljudi služe i da služeći ljube Boga, bližnjega i sebe. Zakon, pak, kao predmet znanja i informacije o nečemu vodi podvojenosti jer se tada vodi računa o točnom tumačenju slova lišenog djelovanja Duha. Nije ni čudo što su farizeji uskipjeli bijesom nakon riječi slijepca da Bog ne uslišava grešnika nego bogobojazne ljude koji vrše Božju volju. Za vjerovati je da su upravo farizeji u njihovim nagovorima narodu obilato koristili upravo ove i slične izričaje kojima opisuju Božje djelovanje. No, dok su se izobličili i izgubili svaku kontrolu izričaja pred slijepcem koji koristi iste riječi možemo zaključili da su zaboravili iste riječi primijeniti na vlastiti odnos s Bogom i bližnjima. Nije, stoga, bez razloga nastala izreka da se svatko češe ondje gdje ga svrbi, ili ona druga – „’ta će on (gledat’)“.

Primjer slijepca je čudesan, genijalan. Na početku, bio je predmet Isusova pogleda. Time već na samom početku Isus svojim učenicima daje jasan odgovor na postavljeno pitanje a na kraju ga samo potvrđuje. Bog ulazi u svijet, on stalno radi, gleda, miluje, poziva. Onaj koji se odazove započinje iznova, lišen bilo kakvog odnosa krivnje koje u tom odnosu nestaje. I na primjeru slijepca možemo uočiti dinamiku našeg odnosa s Bogom. Taj odnos se u početku sastoji u poslušnosti njegovoj zapovijedi, premda joj jasnoću ne možemo do kraja nazrijeti. Ljudski gledano, mazanjem kala Isus je slijepcu dodatno otežao situaciju. Božanski, radilo se o djelu milosti, o pozivu na koji je slijepac poslušno odgovorio postavši novi stvor u doticaju s vodom čišćenja. Slijepac se umio vodom na mjestu koje znači Poslanik, označujući zapravo Isusovu ulogu u povijesti spasenja. Na svom putu slijepac će shvatiti da mjesto vodi do osobe – Isusa Krista, poslanika Božjega – s kojim će se na kraju ponovno susresti.

Nadalje, zanimljivo je uočiti da slijepac na početku i na kraju upotrebljava dvije različite riječi kojima želi opisati stanje svoga gledanja. Na početku koristi grčki izraz „anablepo“, dok na kraju koristi „horao“. Prvi označava gledanje prema gore, dok drugi označava potpunije gledanje. Uistinu, na početku našega hoda malo toga znamo. Zato pogled prema gore označava vapaj čovjeka u traženju smisla. Taj hod prožet je i usponima i padovima. Također, vidimo da početno ozdravljenje upravo traži takav pogled u visinu, pogled koji još uvijek nije došao do svoje punine. Da bi do nje došlo, potrebno je puno žrtve, poslušnosti, rasprava, nerazumijevanja, odbacivanja i molitve pomoću kojih rastemo i postajemo čvršći, hrabriji, prokušaniji. Što je gnjev farizeja rastao, tako je rasla i slijepčeva hrabrost kojom se othrvao svim napadima. U njima nije napadao ni osuđivao, nego jednostavno iznosio činjenice. Upravo onako kako se i dogodilo. A kad je gnjev došao do vrhunca, susreo se ponovno s Isusom.

A ja, Isusov učenik, što sam naučio? Jesam li možda i ja dolazio pred Isusa s pitanjem o nekim narodnim predajama koji zadiru duboko teološki? I jesam li shvatio da svojim odgovorima Isus otklanja svaki nepotrebni višak kako bi se zadržala bit stvari? Je li mi preko ovog primjera pokazao u čemu se sastoji ljubav prema Zakonu? Jesam li poslušno dopustio i ponizno prihvatio da i meni kalom premaže oči uz već postojeće sljepilo? Jesam li, poput slijepca, iznosio pred protivnicima svoj odnos s Bogom onakav kakav jest, ili sam nadodavao i oduzimao po vlastitim nahođenjima misleći da već postojećem čudu treba dodavati vlastita domišljanja koja me mogu odvesti jedino do samohvale? Jesam li spreman prihvatiti da je moje gledanje potpunije tek na kraju a ne na početku, što ne znači da taj kraj treba čekati prekriženih ruku? Jesam li svjestan preko čega dolazi do potpunijeg gledanja? I, jesam li svjestan da odnos s Bogom ne traži krivca nego stupa u konkretan odnos s onim koji svakomu daruje svoga svjetla?

fra Antonio Šakota

26. ožujka 2017. 0 komentar

Dobra priča Naslovna

Susret (do kojeg nije trebalo doći)

19. ožujka 2017.

Danas, na Treću korizmenu nedjelju, u evanđelju slušamo o susretu Isusa i Samarijanke. Čitajući sami odlomak, možemo se lako uvjeriti da se radilo o prilično neobičnom susretu. Samarijanka, sva začuđena što Isus uopće s njom razgovara, za svaki slučaj napominje Učitelju da se židovi i samarijanci ne druže. Puno se toga lošega kroz povijest dogodilo da su odnosi među susjedima jednostavno zahladili do te mjere da su jedni druge smatrali „šizmaticima i hereticima“, posebno židovisamarijance. Učenici, pri povratku iz „kupovine“, također u čudu promatraju „Rabbija“ kako razgovara sa ženom. Istina, bar su tri stvari predstavljale zapreku ovom razgovoru. Prva, danas nama prilično neshvatljiva, što se radilo o ženi. Druga, što se radilo o ženi samarijanki. Treća, što joj moral nije ni blizu bio u skladu sa Zakonom. Zaključak, takva osoba nije dostojna razgovora s Učiteljem. A pravi učitelj, zakonoznanac, pobožnik, trebao se jednostavno odmaknuti da ga ne bi, ne daj Bože, blizina takve osobe kontaminirala. Jednostavno, do ovog susreta nije trebalo doći.

Isus je majstor dijaloga. Osobito u Ivanovu evanđelju susrećemo mnoge dijaloge Isusa i njegovih suvremenika. Oni su prilično duboki. Uvijek su zacjeljujući i oslobađajući. I Gospodin uvijek nalazi pravi način kako doprijeti do nečijega srca. U susretu sa Samarijankom također je uspio. Kada se mi, „pravednici“, nađemo u situaciji u kojoj se trebamo obratiti „grešnicima“, već unaprijed smišljamo i domišljamo čitava pisma s mnogobrojnim uputama kojima kanimo drugoga privesti na pravi put. Često se dogodi da kao vjernici u svom religijskom ophođenju osjećamo superiornost po kojoj one za koje procijenimo da nisu na našoj razini gledamo s visoka, nerijetko i s prijezirom. U svemu tome pomislimo da se mi nemamo što prilagođavati i izlaziti ususret, nego da je grešnik taj koja mora učiniti određene korake kako bi dospio do onoga uzvišenog mjesta na kojemu se nalazimo mi. Ako nam u kojem slučaju takva osoba priđe tražeći s nama razgovor, zna se dogoditi da baš mi budemo ti koji ćemo uputiti prve riječi, da ćemo baš mi biti ti koji će tražiti od drugoga da učini određene korake kako bi došlo do pravednijih odnosa, da ćemo baš mi biti ti koji će očitavati bukvice, držati nagovore, i pritom misliti da će upravo nakon naših lekcija o moralu sve sjesti na svoje mjesto.

Prve riječi koje je Isus izgovorio Samarijanki bile su „daj mi piti“. Gospodin se poslužio metodom potpuno suprotnom od ove gore opisane. Isus je znao da je Samarijanka ta koja je žedna. Isus je znao da je Samarijanka ta kojoj treba pomoći i izvući je iz stanja u kojemu se nalazila. Isus je znao da joj jedino on i može pomoći. Ali, prije nego što je Samarijanka tražila nešto od Isusa, on je bio taj koji je od nje tražio ono isto za čim je ona žudila – „daj mi piti“. Nije li se u životu ove žene moglo uvriježiti mišljenje da ona uslijed životnih brodoloma i moralnih zastranjenja nije u stanju ništa dati? Nije li Isus ovim jednostavnim pitanjem dopro do dubine njezinog siromašnog srca po kojemu je otkrila da u njoj u konačnici postoji nešto iznimno vrijedno, nešto što je i ona unatoč stanju u kojem se nalazi kadra drugome darovati? I, tražeći od nje piti, Isus joj je otvorio srce, zapodjenuo dijalog nakon kojeg više ništa neće biti isto. „Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ Ona voda ljubavi za kojom je žeđala Samarijanka postat će u njoj, baš u njoj, baš ondje gdje se nije niti nadala, izvorom koji struji u život vječni.

Vjerujem da ova žena nije sve potpuno razumjela nakon razgovora s Isusom, niti da su svi problemi u njezinom životu odjednom nestali. Ali, Gospodin je posijao sjeme svoje prisutnosti u njezin život. Ona je razumjela ono bitno, a to je da je Bog voli, da joj je spreman oprostiti, da je vidio u njoj što obični čovjek često nije u stanju. Njoj to bijaše dovoljno da ostavi stari krčag te da se zaputi u avanturu nasljedovanja. Na tom putu potrebno je sigurno puno strpljivosti i upornosti da sve sjedne na svoje mjesto. Ali, jedan susret (do kojeg nije trebalo doći) promijenio je sve. Po njemu je shvatila što je istinska žeđ. Shvatila je to zato što je susrela nekoga tko joj je priznao da i ona može žeđati.

fra Antonio Šakota

19. ožujka 2017. 0 komentar

Dobra priča Naslovna

(BE)SMISAO KORIZME

12. ožujka 2017.

Započinjući naš korizmeni hod obično na dvolisnicama znamo sastaviti plan i program, razraditi vrhunsku strategiju kojom ćemo pobijediti u ovoj korizmenoj utakmici. Time pokušavamo sebi pokazati i dokazati da možemo. Prvo pitanje koje nam netko u korizmi postavi glasi: „čega si se odrekao?“ Nešto poput onog iz Došašća: „Ideš li na zornice?“ Zapravo, čini mi se da nerijetko i jedva čekamo kad će ta korizma početi da vidimo „gdje smo“, možemo li, u kakvom nam je stanju volja, hoćemo li se uspjeti dotjerati do mora. Još kad prvom pitanju dodamo ono drugo: „pikaju li se nedjelje u korizmi?“, stvar postaje ozbiljna. Postajući tako ja sam protagonistom korizme, događa se ono što bismo mogli nazvati „selfie – korizma“, ili što bi neki filozofi rekli – „vječno vraćanje istoga“. 40 dana se trudim, i onda kao da ničega nije bilo. Koji je smisao takve korizme? U onoj grozničavosti ispitivanja samoga sebe: „hoću li izdržati?“, ima li uopće mjesta za Isusa i njegovu riječ?

Ako bolje uočimo bogatstvo Božje riječi kojom nam u korizmenim čitanjima izlazi ususret, uvjerit ćemo se da je protagonist on, a ne mi. Tako, prošle nedjelje Duh je odveo Isusa u pustinju. Danas on vodi svoje učenike na goru. Iduće nedjelje on će ući u jedno samarijsko selo. Tamo na četvrtu nedjelju ugledat će slijepca od rođenja, dok će na petu on sam doći i probuditi Lazara koji je zaspao. Konačno, na Cvjetnicu ga neće dovesti u Jeruzalem, nego će on sam ući. Možda baš u ovoj korizmi on želi ući i u tvoje selo, tvoj život, tvoju dušu, tvoje odnose, ugledati tvoje sljepilo, doći i probuditi te na novi život? Možda ti svojim ulaskom po riječi pokaže one putove koji su za tebe bolji, možda ti pokaže one ljude koje si možda u životu zanemario, možda oživi one odnose koji su davno umrli?

Prošle nedjelje slušali smo o Isusovu boravku u pustinji. Danas, na drugu korizmenu nedjelju, razmatramo o Isusovu boravku na gori preobraženja. Drugim riječima, ova dinamika koja se u čitanjima javlja svake godine na prve dvije korizmene nedjelje odmah na početku jasno daje do znanja u čemu se sastoji njezin smisao. U pustinji ćemo proboraviti. Susrest ćemo se s raznim zvijerima. Možda ćemo se i prepasti kad shvatimo koliko ih je, tih neprijatelja u meni a ne u drugome. Gladni i žedni, a ne siti, bit ćemo iskušavani. I to na najosjetljivijim područjima. Svašta nešto će se dogoditi. Ali samo s jednim jedinim ciljem – doći do gore preobraženja. Onda kada poželim (pr)ocijeniti svoja korizmena zalaganja, pustinja i Tabor najbolji su mi pokazatelji njezine uspješnosti. Jesam li postao imalo drugačiji?

Kad smo već kod Tabora i preobraženja, dva detalja iz ovog današnjega evanđelja uvijek su mi posebno draga. Prvi je vezan uz vrijeme samoga događaja – na putu prema muci. Kako je važno biti svjestan da nam Gospodin uistinu šalje trenutke preobraženja usred onih koje nazivamo mučnima. Kako je važno te trenutke koji su se zasigurno dogodili svima nama ne zaboraviti. A kada ih doživimo, njima se uistinu radovati. Trenutci ovakvih milosti nisu česti, ali nas često mogu nositi kroz nedaće života. Znamo da muka nije radi nje same. Ona uvijek ima dublji smisao. Ona jest tu. Neminovna je. Ali mi u njoj ne uživamo niti je tražimo. Znajući, dakle, da će nas ona sama sustići, također znamo da će nas sustići i taborske radosti u onoj mjeri u kojoj ćemo im se istinski nadati i za njih živjeti.

Drugi detalj tiče se Isusova poziva učenicima da o tome ne govore dok Gospodin ne ustane od mrtvih. Često smo u napasti „bacanja biserja pred svinje“. Volimo se nekad i pohvaliti, pokazati, prikazati. Isto tako osjećamo da, kada to činimo često, ono što želimo reći gubi na onoj ljepoti prvotnog doživljaja. Iskustvo Božje riječi u našem životu na jedan način osjećamo u vlastitom srcu, na drugi kada to s nekim podijelimo, na treći kada se svojom intimom rasipamo. I upravo onda kada se rasipamo događaj gubi na snazi, ponajprije u našem životu. Vjerujem da nam zato Isus na početku svake korizme govori da naše pravednosti ne činimo zato da nas ljudi vide. Dakako, iskustvo je tu da se svjedoči i s drugima podijeli. Ali, tanka je linija između svjedočenja sebe i onoga kojega uistinu treba svjedočiti. K tome, iskustvo traži uvijek dublje razumijevanje. I često nam se punina smisla određenih životnih događaja otkrije nakon duljeg vremenskog razdoblja. Drugim riječima, potrebno je strpljivosti da nam se stvari slegnu i sjednu na svoje mjesto. Kao što je, uostalom, bilo i učenicima s Isusom i njegovim javnim djelovanjem, čiji su smisao shvatili tek nakon uskrsnuća od mrtvih.

fra Antonio Šakota

12. ožujka 2017. 0 komentar

Dobra priča Naslovna

Blago onom tko se ne sablazni o mene

11. prosinca 2016.

Upalismo već treću svijeću. Nedjelja je radosti. Svake godine na Treću nedjelju došašća kroz obrede tematiziramo radost. Netko će možda pomisliti da se radi o rutinskom odrađivanju zadanih tema, svojevrsnom automatizmu, slavlju bez konkretnog povoda. Možda bismo, kada bi samo obilježavali konkretne povode više trebali plakati i naricati nad sobom i svijetom zbog svega što se događa, pitajući se jesmo li išta naučili, jesmo li imalo napredovali, jesmo li bar malo postali ljudskiji? Gdje je pravda, tko je zaštita slabima, kada će slijepi progledati, hromi ustati, gluhi čuti, nijemi progovoriti? A mi, svake godine istoga dana slavimo radost. Nije nam zato potreban određeni povod kojega ćemo primijetiti na subotnjem Dnevniku te ga sutradan prepričati na bogoslužju smatrajući ga do te mjere važnim da i same obrede po njemu oblikujemo. Mi se svake godine na jednu konkretnu nedjelju spominjemo radosti Božje jer uslijed promjenjivosti svjetskih (ne)prilika ona ostaje trajna te je kadra „zaraziti“ i gluhe, i hrome, i nijeme, i slijepe. Malo iznad upotrijebih izričaj „konkretni povod“ u kontekstu današnjega slavlja i onoga što mi pod tim mislimo. Ne, ne slavimo mi neki ovotjedni „konkretni događaj“, nego trajnu Božju prisutnost u svijetu i srcima ljudi koja svako djelo, svaki dan, mjesec i godinu čini konkretnim događajem vrijednog osobite pozornosti. Stoga danas, slaveći Nedjelju radosti, nema ni rutine, ni automatizma, ni profesionalizma. I dogodine će se slaviti ista nedjelja, kao što je bilo i lani. Ali, ni lani ni dogodine, kao ni danas – mi nismo isti.

Gledajući na vlastiti život upitam li se jesam li toj radosti težio dopuštajući da me zahvati u iskrenosti i otvorenosti srca uslijed promjenjivosti svijeta? Je li se u mom životu, kad se već iz godine u godinu stvari mijenjaju, išta promijenilo na bolje? Vjerujem li uistinu da je radost poziv koji Isusova sljedbenika obvezuje? Ne radi se pritom o prisilnom, izvještačenom smijehu, nego o radosti onoga iz čijih usta govori Gospodin, iz čijih očiju gleda Gospodin, po čijim koracima hodi Gospodin, po čijem osmijehu Gospodin daruje i širi čistoću.

Prošle nedjelje pred sobom smo imali lik Ivana Krstitelja u silini djela i riječi, okružena velikim mnoštvom ljudi željnih promjene života. Danas istog Ivana zatičemo u dvojbama zatvorske ćelije. Božji poziv i osobno uvjerenje da Gospodin od njega uistinu nešto želi dovelo ga je do dvaju suprotstavljenih stanja. Barem na prvu, onu ljudsku. Velike riječi praćene hrabrošću suočavanja i s društveno moćnijim i utjecajnijim likovima zamijenjene su mislima zatvorskog samotnika o prolaznosti i smislu svega. Ne krije li se u iskustvu Krstiteljevu nešto tako zajedničko svima nama? Nismo li se i sami nakon ponekog neuspjeha i poraza pitali je li sve imalo smisla, je li vrijedilo? Koristeći Ivanove riječi, nije li i s naših usana potekla bujica sumnji odaslanih Isusu: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Ivan je bio velik, najveći među prorocima. Ali opet toliko malen da je i najmanji u Kraljevstvu veći od njega. Bog je veći. Uvijek. Od svih naših planova i očekivanja, od svake naše riječi i djela, od svakog našega zanosa i veličine. Da bi obnovio svijet, Bog je uzeo gluhe, hrome, slijepe i nijeme, a siromasima je navijestio evanđelje. Pitanje je i što su bila Ivanova očekivanja. Isusove riječi upućene Krstiteljevim učenicima jasna su aluzija na one proročke što se, očito, po njemu ispunjaju. Ali, bilo je u to doba različitih očekivanja i riječi. Kao što je uostalom i danas. Nismo li zamišljali drukčijeg, zemaljskijeg, silovitijeg, ažurnijeg Boga čijim ćemo se zahvatima na zemlji obilatije koristiti i zbog kojeg ćemo uvijek neokrznuti proći ako stanemo na njegovu stranu?

Isus reče Ivanovim učenicima: „Blago onom tko se ne sablazni o mene!“ Zamolimo danas Isusa da nam podari milost ovog blaženstva. Danas, na Nedjelju radosti shvatili smo da ona ne ovisi o izvanjskim okolnostima nego o njezinu izvoru, a to je Bog. Radost se može širiti bilo to zgodno ili nezgodno. Oni koji ju šire i onda kada je nezgodno postaju svjedoci nade. Njih nazivamo (živućim) svetcima. Radost izvire iz nade. Stoga nam je ona i ogledalo o Božjoj prisutnosti u nama. Sv. Pavao znao je prvim kršćanima reći da su prije susreta s Isusom bili bez nade. Oni ga nisu prepoznali u pompoznosti onodobnih „autoriteta i mjesta“ nego u sablazni križa i tišini uskrsnog jutra kada su one što ne imahu pravo glasa prve pronijele tu Radosnu vijest. Trebalo je u to povjerovati i o Isusa se ne sablazniti. Neka i nas Isus ozdravi od gluhoće, hromosti, nijemosti i sljepila kako bismo i u dvojbama naših „velikih“ očekivanja prepoznali Božje „male“ zahvate na siromasima duhom – svjedocima Njegove svemoći uslijed njihove nemoći.

fra Antonio Šakota

11. prosinca 2016. 0 komentar

Naslovna Novosti

INTERVJU- Fra Antonio Šakota, novi duhovni asistent Frame Hercegovina!

4. rujna 2016.

Kao što Vam je već sigurno poznato, ovih dana su se izvršile promjene fratara unutar župa i samostana koje je donijela Uprava Hercegovačke franjevačke provincije. Te promjene nisu zaobišle ni nas, pa je na mjesto fra Slavena Brekala, dosadašnjeg duhovnog asistenta Frame Hercegovina, došao fra Antonio Šakota. Kao odličan prvi korak izgledao je razgovor u kojem se fra Antonio kratko predstavio, a mi ga s punim zadovoljstvom prenosimo.

Fra Antonio, možeš li nam se predstaviti za početak?

Hvaljen Isus i Marija! Pa evo, ništa posebno. Rođen ’86. u Mostaru, a inače iz Čitluka gdje sam završio Osnovnu i Srednju školu. U fratre otišao ’06., dvije godine proveo na Humcu, tri u Zagrebu, tri u Svetoj zemlji i, evo, dvije već u Mostaru – i ušao u treću. Svečane zavjete položio ’12., za đakona ređen ’14., a za svećenika ’15. Zovu me „Šaki“, „Šaja“, „fra Šakota“, netko i „fra Antonio“, a najdraže mi je kad me zovu kao moj prijatelj „Brana“ – „fra Toni“, jer me ovo „fra“ uvijek podsjeća na ono što jesam i što iz dana u dan trebam (p)ostajati – a to je biti i (p)ostajati manjim bratom, dok me „Toni“ asocira na djetinjstvo i roditeljsku ljubav koja me i danas, kada sam se „odvojio od krvi“, u duhu nosi. To bi, ukratko, bilo to. Pretpostavljam da ćete me ostale stvari pitati tijekom ovog druženja. I, da, imam dva brata framaša!

Imao si čast posljednje 3 godine studija provesti u Svetoj Zemlji, ima li nešto gledajući danas, nakon te 3 godine što ti je posebno ostalo urezano u sjećanju, što bi mogao podijeliti s nama?

Ako je čast, onda u redu. To su vaše riječi. Pa, ima. Kad bolje promislim, ostalo mi je u sjećanju sve ono što sam više-manje mogao i ovdje proživjeti. Ali eto, u Svetoj zemlji mi je, valjda, zbog odmaka od nekih već ustaljenih stvari koje sam ovdje živio, drugačije „leglo“. Radi se o različitosti, jer sam živio s fratrima iz cijelog svijeta te imao priliku upoznati braću i sestre u Kristu sa svim njihovim razlikama te se diviti Isusu koji nas opet, tako različite, uspijeva povezivati; opet različitost, i ekumenska i ona međureligijska, pogotovo upoznajući bolje kršćane u svom bogatstvu različitosti obreda i kultura; i treće, opet različitost, ali ona koja baš boli. Ne znam kako bih je podijelio. Možda na moć(ne) i nemoć(ne), izvanjsko blagostanje i patnju, rat i (ne)mir. Tako nekako. Uglavnom, iskustvo Svete zemlje potiče me na uvijek veće zahvaljivanje, pozornije gledanje, spremnije prihvaćanje, neumornije traženje oprosta i izraženije iskazivanje smilovanja. Svi ovi poticaji nisu ni dostignuti ni postignuti, nego njima težim, slab i grešan, a Bogom zamilovan. Jer, „dolje“ sam shvatio da nam je milosrđe Božje jedini spas. Kad čovjek zakaže, to se jasnije vidi.

Jesi li se ikad zamišljao u radu s mladima s ovakvim intezitetom te jesi li imalo očekivao brigu za više tisuća hercegovačkih framaša, što ti ovom službom i pripada? Smatraš li da će ti dosadašnje iskustvo koje imaš u radu s Framom kao mjesni duhovni asistent, pomoći na ovom putu koji je pred tobom?

Haha, prvo pitanje trebalo je glasiti jesam li se uopće zamišljao u radu s mladima, pa tek onda ovo ostalo. Zamišljao sam se onako sa strane, znajući da će me kao mladoga fratra nešto tako i „zapasti“, pa se nisam nešto posebno na to ni spremao. Očekivao sam i nadao se da će mi fratarski život otići u jednom drugom smjeru. A sve ovo što mi se u ove dvije godine dogodilo samo je korak više u spoznaji da čovjek snuje, a Bog određuje. Što više postajem toga svjestan prihvaćajući ovaj „slatki križ“, više se uspijevam i usredotočiti na konkretnu situaciju u kojoj se nalazim. Bez obzira što se i dalje pitam – „zašto ja?“. Zato, koliko god ovo pitanje s tisućama framaša može utjerati strah u kosti zbog očite odgovornosti s kojom se treba znati nositi, ne bojim se. A ne trebaju me se ni framaši bojati. Što se tiče iskustva s mjesnom, mostarskom framom, ne znam što će mi pomoći u daljnjem radu ako to neće, hahahahaha! Puno sam od njih naučio. I previše! Ta znate i sami da prije njih veze nisam imao s Framom! Kroz ove dvije godine upoznao sam i druge framaše koji su mi također pomogli. Ne mogu se dragom Bogu nazahvaljivat’ na njima. Unatoč svemu. Ali sada će biti malo drukčije. Zato je milost Božja i otvorenost Duhu Božjemu puno važnija od ljudskih zasluga. Konačno, nisu u pitanju spomenuti, pa ću ih spomenuti ja – braću duhovne asistente, osobito svoje prethodnike na ovoj službi, kojima zahvaljujem na primjeru i korisnim savjetima. Svaki je bio kamenčina u ovom framaškom mozaiku, a ako ja budem kamenčić, bit će mi drago.

Osim ove službe, imaš i ulogu duhovng asistenta OFS-a Hercegovina. Jesi li imao ikakav doticaj s radom Franjevačkog svjetovnog reda do sada i je li on kao takav oblik franjevačkog načina života kod nas dovoljno prepoznat?

Je, zapalo me i to. Imao sam više pasivan doticaj jer nisam imao prilike biti dosad nigdje mjesni asistent FSR-a. No, radu s „Trećarima“ posebno se radujem. Baš posebno! Jer, ne samo da je prepoznat, nego posljednjih godina u Hercegovini živi svoje proljeće! Nadam se da će to proljeće trajati te da će i framaši sve više upoznavati ljepotu, širinu, dubinu i visinu trajnoga franjevačkoga življenja u ovome svijetu. Zahvalan sam Bogu na starijim trećarima koji su na svoj specifičan način slijedili i slijede Isusa po uzoru na sv. Franju. Uvjeren sam da su oni izmolili ovaj novi val mlađih trećara kojima je Gospodin dao hrabrosti zaputiti se u „nepoznato“ i malo drugačije od „srednjoškolskoga“, otvarajući vrata i onima koji dolaze i koji će doći. U ovo sam uvjeren.

Za kraj, budući da smo tik pred novi početak framaške godine, može li novi duhovni asistent frame Hercegovina, uputiti par poticajnih riječi za sve framaše?

Probat ću, haha!

Gospodin Isus Krist – Naša vjera, naša nada, naša ljubav! Svjetlost i radost našega života!

Molitva – prozor kroz koji prodire ovo Svjetlo!

Rad – žuljevi koji ni onda kada bole i pucaju ne prestaju tražiti ovo Svjetlo!

Radost – zrcalo na kojemu drugi vidi ovo Svjetlo u pogledu, ushitu, osmijehu, zagrljaju!

Poniznost, jednostavnost i čistoća – glinene posude u kojima ovo Svjetlo rado prebiva!

Zajedništvo – procesija „starki“ koja unatoč svemu i svima, noseći jedno drugo, ide ususret ovom Svjetlu!

Sv. Franjo – utjelovljenje svega, uzor i siguran put k ovom Svjetlu!

Hvala fra Antoniu, želimo mu puno uspjeha u radu s Framom i OFS-om. Posebnu ogromnu zahvalu upućujemo i našem dosadašnjem duhovnom asistentu, fra Slavenu Brekalu, na nesebičnom zalaganju i svemu uloženom u naše bratstvo.

4. rujna 2016. 0 komentar