Nastavljamo s našim korizmenim hodom razmatrajući nedjeljna evanđelja kojima ove godine dominira Ivan. Prošle nedjelje zaustavili smo se na samarijskom zdencu, iduće nedjelje zaputit ćemo se u Betaniju kod Lazara, a ove nedjelje smo u jugoistočnom dijelu Jeruzalema gdje se Isus susreo sa slijepcem od rođenja kojemu je povratio vid. Kod ovih dugih Ivanovih dijaloga kojima prenosi odnose među različitim ljudima možemo uvijek biti kreativni te izvući pojedine likove i njihovo ponašanje kako bismo, razmatrajući sveti tekst, pronašli sebe, ulogu u kojoj se u određenom trenutku po istini pronalazimo s ciljem prihvaćanja, prepoznavanja i činjenja daljnjih koraka na putu našega rasta, ako uopće želimo rasti. Tako, čitajući današnji odlomak možemo prepoznati nekoliko likova ili skupina ljudi koji izgovaraju određene riječi i čine određena djela. Znamo, Isus je učitelj. Već na početku znamo da po njegovim riječima i djelima učimo ogledajući se o njegovo svjetlo. A za prepoznavanje stanja u kojemu se nalazimo služe nam učenici, slijepac od rođenja i farizeji. Sporedni likovi su slijepčevi roditelji i narod.
Učenici se javljaju samo na početku postavljajući Učitelju pitanje o uzrocima sljepila. Očito, oni su sinovi svoga vremena, ukorijenjeni u različite tradicije i vjerovanja naroda, „kućne teološke škole“ s tumačenjima koliko je i kuća jer, jednostavno, postoje pitanja na koje čovjek teško nalazi odgovora. Takvo jedno je pitanje sljepila. Općenito, pitanje bolesti i patnje često se veže uz krivnju. Tko je u ovom slučaju kriv, on ili roditelji? Možda baka ili prabaka? Teško je povjerovati da netko za sljepilo od rođenja može okriviti samoga slijepca. No, očito je bilo i takvih pokušaja. Budući da se učenici javljaju jedino na početku, mi smo čitajući ovaj odlomak pozvani uživjeti se u njihovu ulogu, prepoznavati i postavljati Isusu ona pitanja na koje mi danas teško nalazimo odgovora te dopustiti Učitelju da nas on povede i odgovori onako kako on zna.
Slijepčeva uloga vrlo je zanimljiva. Na početku je predmet Isusova pogleda. Potom ga Isus ozdravlja mažući mu kalom već zatvorene oči te ga šalje na kupalište Siloam, što znači Poslanik. Umivši se, vraća se gledajući i počinje dijalog s narodom, farizejima i Isusom. Slijepac barem četiri puta svojim sugovornicima navodi jednu te istu činjenicu, da je bio slijep i da sada vidi. Kako rasprava odmiče, on postaje sve sigurniji u ono što mu se dogodilo, a što njegova sigurnost raste tako raste i gnjev farizeja. Konačno, došlo je do ponovnog susreta s Isusom. Na početku je jednostavno tvrdio da je ozdravio nakon susreta s njim, potom ga je nazvao prorokom, a na kraju je ispovjedio vjeru u njega.
Farizejima je smetalo što je Isus ozdravio slijepca subotom. Valjda im je to smetalo, a ne nešto drugo. Evanđelist jasno označuje da je među njima nastala podvojenost. A nakon što su ga drugi put dozvali na obavještajni razgovor morali su ga još brže i izbaciti jer ih je slijepac svojim govorom prokazao u njihovu licemjerju. Konačno, i farizeji se susreću s Isusom i njegovim sudom po kojemu će slijepi progledati a oni koji vide oslijepiti, na što je zaključeno da grijeh njihov ostaje jer smatraju da su upravo oni ti koji vide.
A Isus? On je na početku ugledao slijepca. Prije samoga čuda kazao je učenicima da je on svjetlo ovoga svijeta. Mažući slijepcu oči kalom učinio mu je put do Siloama još težim. Nakon što je slijepac prošao čitav niz kušnji, opet ga je Isus našao nakon čega je slijepac ispovjedio vjeru u njega. Isus je taj koji izricanjem suda dovršava cijelu ovu priču.
Što kao Isusovi učenici iz svega ovoga možemo naučiti?
Isus je uistinu došao donijeti sud svijetu. Ili, došao je darovati svjetlo ljudima. Nekomu će ono biti spasonosno, nekomu osuđujuće. Primjer slijepca nam pokazuje kako Božje svjetlo donosi i daruje novi život, dok primjer farizeja pokazuje suprotno. Među farizejima je nastala podvojenost. Baš među osobama od kojih se podvojenost ne očekuje. Ona je nastala iz odnosa prema Božjem zakonu i njegovu tumačenju, dok je isto Božje djelovanje slijepcu vratilo vid. Odnos farizeja prema Zakonu, očito, sveden je na znanje. Kad se odnos prema Zakonu svede na znanje o njemu, on postaje mjera našega prosuđivanja i osuđivanja. Zakon tada postaje mjera kojom mjerim drugoga. Bog je svoj Zakon dao da mu ljudi služe i da služeći ljube Boga, bližnjega i sebe. Zakon, pak, kao predmet znanja i informacije o nečemu vodi podvojenosti jer se tada vodi računa o točnom tumačenju slova lišenog djelovanja Duha. Nije ni čudo što su farizeji uskipjeli bijesom nakon riječi slijepca da Bog ne uslišava grešnika nego bogobojazne ljude koji vrše Božju volju. Za vjerovati je da su upravo farizeji u njihovim nagovorima narodu obilato koristili upravo ove i slične izričaje kojima opisuju Božje djelovanje. No, dok su se izobličili i izgubili svaku kontrolu izričaja pred slijepcem koji koristi iste riječi možemo zaključili da su zaboravili iste riječi primijeniti na vlastiti odnos s Bogom i bližnjima. Nije, stoga, bez razloga nastala izreka da se svatko češe ondje gdje ga svrbi, ili ona druga – „’ta će on (gledat’)“.
Primjer slijepca je čudesan, genijalan. Na početku, bio je predmet Isusova pogleda. Time već na samom početku Isus svojim učenicima daje jasan odgovor na postavljeno pitanje a na kraju ga samo potvrđuje. Bog ulazi u svijet, on stalno radi, gleda, miluje, poziva. Onaj koji se odazove započinje iznova, lišen bilo kakvog odnosa krivnje koje u tom odnosu nestaje. I na primjeru slijepca možemo uočiti dinamiku našeg odnosa s Bogom. Taj odnos se u početku sastoji u poslušnosti njegovoj zapovijedi, premda joj jasnoću ne možemo do kraja nazrijeti. Ljudski gledano, mazanjem kala Isus je slijepcu dodatno otežao situaciju. Božanski, radilo se o djelu milosti, o pozivu na koji je slijepac poslušno odgovorio postavši novi stvor u doticaju s vodom čišćenja. Slijepac se umio vodom na mjestu koje znači Poslanik, označujući zapravo Isusovu ulogu u povijesti spasenja. Na svom putu slijepac će shvatiti da mjesto vodi do osobe – Isusa Krista, poslanika Božjega – s kojim će se na kraju ponovno susresti.
Nadalje, zanimljivo je uočiti da slijepac na početku i na kraju upotrebljava dvije različite riječi kojima želi opisati stanje svoga gledanja. Na početku koristi grčki izraz „anablepo“, dok na kraju koristi „horao“. Prvi označava gledanje prema gore, dok drugi označava potpunije gledanje. Uistinu, na početku našega hoda malo toga znamo. Zato pogled prema gore označava vapaj čovjeka u traženju smisla. Taj hod prožet je i usponima i padovima. Također, vidimo da početno ozdravljenje upravo traži takav pogled u visinu, pogled koji još uvijek nije došao do svoje punine. Da bi do nje došlo, potrebno je puno žrtve, poslušnosti, rasprava, nerazumijevanja, odbacivanja i molitve pomoću kojih rastemo i postajemo čvršći, hrabriji, prokušaniji. Što je gnjev farizeja rastao, tako je rasla i slijepčeva hrabrost kojom se othrvao svim napadima. U njima nije napadao ni osuđivao, nego jednostavno iznosio činjenice. Upravo onako kako se i dogodilo. A kad je gnjev došao do vrhunca, susreo se ponovno s Isusom.
A ja, Isusov učenik, što sam naučio? Jesam li možda i ja dolazio pred Isusa s pitanjem o nekim narodnim predajama koji zadiru duboko teološki? I jesam li shvatio da svojim odgovorima Isus otklanja svaki nepotrebni višak kako bi se zadržala bit stvari? Je li mi preko ovog primjera pokazao u čemu se sastoji ljubav prema Zakonu? Jesam li poslušno dopustio i ponizno prihvatio da i meni kalom premaže oči uz već postojeće sljepilo? Jesam li, poput slijepca, iznosio pred protivnicima svoj odnos s Bogom onakav kakav jest, ili sam nadodavao i oduzimao po vlastitim nahođenjima misleći da već postojećem čudu treba dodavati vlastita domišljanja koja me mogu odvesti jedino do samohvale? Jesam li spreman prihvatiti da je moje gledanje potpunije tek na kraju a ne na početku, što ne znači da taj kraj treba čekati prekriženih ruku? Jesam li svjestan preko čega dolazi do potpunijeg gledanja? I, jesam li svjestan da odnos s Bogom ne traži krivca nego stupa u konkretan odnos s onim koji svakomu daruje svoga svjetla?
fra Antonio Šakota
