Gospodine, jutros se probudih zaodjenuta neopisivom radošću. Ja, slabić i kukavica, koja je opet pala u isti grijeh po stoti put, jutros bijah zagrljena od Tebe.
Ne shvaćam te bolan nikako. Nisam zaslužila ni 1%. Obećanja sam ti dala milijun – da ću se popraviti, biti bolja, izbjegavati grešne prigode, više ne griješiti, više moliti, odbaciti ljutnju, nervozu i galamu, oduprijeti se lijenosti i mlitavosti. Niti jedno nisam ispunila do kraja, niti jedno kroz čitav jedan dan, kamo li mjesec ili godinu. I ti dođeš jutros i zagrliš me. Šapućeš mi o životu. Miluješ mi kosu i nasmijavaš me.
Koliko si velik moj Gospodine. Koliko smo te nedostojni. Koliko nezahvalni. Koliko ne znamo koga imamo.
Jesi pio jutros neku kavu s Ivančićem? Vodili ste neki dugi razgovor o ljudskim borbama i navezanostima ovdje na zemlji, o stresu i žurbi, o čovjekovoj postojanosti? Pa si jutros dok si me budio rekao da je moj zadatak ovo jutro slati poruku ljudima: „Lijepo je što postojiš!!“
Ti meni – ja drugima. Zamisli kolikom si me radošću darovao kad je nisam mogla zadržati za sebe, nego je širiti. Zamisli kako si mi lijep zadatak danas darovao, biti Ivančićev glasnik ovdje na zemlji. Popraviti ljudima sat, dan, godinu, život. Tako nam je malo potrebno danas, a često se to malo bojimo ponuditi i govoriti svijetu.
Reci mu hajde, da Lijepo je što postojiš još ipak živi. Danas si me podsjetio na to jer zaboravila sam te njegove četiri riječi izgubivši se u zemaljskom. A tako nam trebaju. Uvjerila sam se. Uljepšale su dušu. Popravile raspoloženje. Probudile zakržljale i pozaspale osjećaje ljubavi i vjere. Uzburkale suze. Pronašle put do srca.
Tamo gdje sve vidiš negativno u jednom čovjeku, prva pozitivna stvar koju ipak trebaš znati o njemu jest da taj čovjek postoji i da živi. Tamo gdje tražiš ljubav od nekoga tko je nekad ne zna pokazati, pronađi ju u njegovoj postojanosti i životu. Tamo gdje se u odnosu gradi ljutnja prema čovjeku, sjeti se kako te ipak zna radovati postojanost tog čovjeka.
Kako je lijepo što mama i tata postoje.
Kako je lijepo što postoje i braća i sestre.
Kako je lijepo što postoje prijatelji.
Kako je lijepo što postoje svi ljudi. Zar ne?
Usudiš li se reći im to? Ne tek tako. Ne jer želiš da ti uđe u naviku nešto tako lijepo izreći. Nego zato jer želiš i to osjećaš i misliš.
Četiri riječi. Samo četiri riječi. Oči u oči, u poruci, na papiriću, na zidu, na olovci, u pismu, u zagrljaju. Lijepo je što postojiš.
Četiri riječi jednog velikog čovjeka koje nam je ostavio iza sebe, da žive, ne da se zaborave. Što kažeš biti danas i za života Ivančićev glasnik?
Dok razmišljaš o tom pozivu s neba, ti koji ovo sada čitaš, zapamti da je lijepo što postojiš!
Marija-Zorka Vasilj