Biti u Asizu, a ne pisati o njemu, bio bi veliki propust. No, pismo kojim bi moje srce htjelo to opisati, bojim se – ne bi bilo razumljivo. Slova su to koja imaju neprocijenjivu vrijednost u samom obliku. A sve što nam je sveto grčevito držimo za sebe, strahujući da nam svijet to ne otme… Eh, da… biti u Asizu.
Prvi dan. La Verna. Verao se Franjo po tom brdu kroz kojekakve udubine. Ima tamo onaj poznati hodnik kojim braća svakodnevno idu u procesiji do kapele Stigmata, mjesta gdje je Franjo zadobio rane i postao ni više ni manje, nego drugi Krist. U tom hodniku nalaze se slike Franjina života. Ne znam jesam li ikada snažnije doživjela njegov put kao tad. Vraćala sam se tim hodnikom više puta. Gore-dolje. Priznajem nije mi se sviđalo ono što sam vidjela.
Franjin život kulminirajući od trenutka kad postaje Božji čovjek do trenutka zadobivanja rana je postajao samo teži. Kaos u mojoj glavi. Dakle, što je bio vjerniji bilo mu je teže. Više se molio, više ga kušnji napadalo. Nije da ja to nisam znala, ali nekako kad ti daju slike pred oči posložiš to sve u glavi. Našalio se tu Bog sa mnom. „’Oćeš da ti nacrtam? Ok! Izvoli.“ Tražila sam nešto ‘moćno’ da me prodrma, da me dotakne da plačem kao malo dijete ili što sve već ljudi ne dožive na hodočašću. Dobila sam kao malo dijete – bojanku… Buljila sam dugo u posljednju u nizu od onih slika, a da je nisam ni pogledala. Znala sam samo da Franjo na njoj prima rane.
Ako neku riječ ne volim, onda su to rane. Od same pomisli na njih, zamanta mi se. Ne-daj-Bože da je vidim, već sam u nesvijeti. No, nije to razlog, više me žuljaju one duboke rane, za koje rijetko tko zna, a i oni koji znaju ne razumiju ih. One kojih se uporno želim riješiti. I onda se pred tobom pojavi lik kojeg si odlučio snažno slijediti, zbog kojeg sebe mijenjaš iz korijena i skontaš da je njegova najveća molitva bila zadobiti ‘rane’.
Željela sam pobjeći od tamo, ali nisam. Stajala sam na mjestu i buljila u rane. Iste one rane koje je Isus imao. Jednom mi reče jedna moćna cura kako kad razmišlja o Isusovim ranama uvijek zamišlja bol koju je prolazio. Ne onu fizičku na koju sam ja u prvi mah mislila, nego na onu bol zbog svih naših grijeha. Zbog svih nepravdi, silovanja, ubojstava, laži, zavisti, nepoznavanja Ljubavi.
On nije imao rane, ali je sišao dobrovoljno i prihvatio svaku moju bol.
Franjo Ga je slijedio.
A ja? (…) Zašto je Franjo bio toliko lud da je želio rane? Logičan odgovor bi bio da je slijedio Krista – Boga koji je izabrao biti ranjiv čovjek iz ljubavi prema meni. Kako postići toliko snažnu vjeru da želiš pretrpjeti bol koju je mogao samo Bog podnijeti? Kako kad se bunim ako me netko krivo i pogleda?
Povrijedimo često nekoga a da toga nismo ni svjesni, što iz želje da se svidimo, što iz potrebe da se dokažemo. Pa da, lakše se svidjeti ljudima nego samome sebi. Povrijede i nas. O, itekako nas povrijede neizrečene zahvale, nepravedne optužbe, nerazumijevanja. I onda postajemo živuća La Verna, puna udubina i brazda koje nikako da se ispune.
Ali u tome je ljepota čovjeka. Imati ožiljke znači pobjediti. Zanimljivo je da rane nikad ne dobivamo od Boga, samo od čovjeka. I to samo našom voljom, jer smo mi odlučili dozvoliti da nas povrijede prolazne stvari…
Brdo Franjinih rana ne bi bilo toliko lijepo da na njemu nisu urezane tolike brazde. Franjo ne bi bio toliko sličan Kristu da nije gledao samo u Boga i Njegovu volju. Isus ne bi bio Spasitelj svijeta da se nije žrtvovao i primio moje i tvoje rane. Ti ne bi bio čovjek da ne osjećaš bol. Ljubav postoji da bi ispunila ona mjesta koja su duboko zarezana.
Svi smo mi u suštini La Verna, netko s više netko s manje rana. Pitanje je vremena kad ćemo napraviti presjek i odlučiti da sve naše boli zasjaju najljepšim sjajem. Kad ćemo odlučiti biti ludi kao Franjo. Kad ćemo spustiti svoje Jerihonske zidine i pustiti Liječniku da prodre u najskrivenije dijelove i izliječi ih, kad će naši ožiljci zasjati punim sjajem… Kad će jedina slika koju ćemo imati u glavi biti Krist i Njegova Ljubav.
Antonia Gašpar