Mjesec rujan nekako uvijek miriše na nove početke. Možda bi iz školske i framaške početke bilo zgodno razmisliti i o duhovnom novom početku, novoj šansi za sebe i svome življenju franjevačkoga puta. Ako želiš slijediti, ali bespoštedno slijediti, Isusa, jamčim sve samo ne dosadu 🙂
S Bogom nikad dosadno i nikad monotono. Ok, ako je malo i monotono na vani, unutrašnje bure to nadoknade.
Kad god završi, recimo to tako, jedan period života i učini nam se da smo napravili neki novi iskorak, ono staro ostavili iza sebe… Počne nova oluja. Ne nužno nešto prenaporno i teško, ali svakako se dogodi neki vrtlog da nas malo probudi ili pak bude podsjetnik da nije sve u našim rukama i da se, ipak, trebamo osloniti na nekoga tko nije čovjek, već njegov Stvoritelj.
Znamo da se na ljude nije pametno bezrezervno oslanjati. Htjeli to oni ili ne, uvijek se dogodi određeno razočaranje, razilaženje. Sveta Terezija Avilska to lijepo reče: “Sve prolazi, samo Bog ostaje isti.”
A, Bog? Bog je onakav kakav je, a opet nikad nije ono što mi mislimo da jest. I u tome je ljepota života s Njim. Ljubi nas, voli više nego mi sami sebe i prepuštanje u Njegove ruke znači prepuštanje u ruke onoga koji sve zna, sve proniče i u svemu jest. Odricanja, boli, žrtve mora biti, no jedino tako kršćanin može biti kršćanin u punom smislu te riječi. Jedino tako možemo istinski slijediti Isusa. Slijediti njegovu kalvariju i razapinjanje, kako bi došli do uskrsnuća.
Slijediti Krista Franjinim stopama daje jednu dimenziju ludosti. Jer Franjo je bio upravo to, lud za Kristom i lud za Krista. Nije se bojao svjedočiti ono što je osjetio kao poticaj da treba činiti i u nekom smjeru hoditi. Kao da je njegovim suvremenicima bilo normalno gledati bogataševa sina kako se gol skida pred biskupom i odriče se svega što mu ljudska ruka dade. Ili pak odmicanje od svoga društva kako bi bio sam sa svojim Bogom. Što drugo su mogli pomisliti, nego da je poludio. Pa tko to još želi ne posjedovati ništa i provoditi vrijeme u samoći, i to u molitvi.
Pitam sebe, u prvom redu, pa i vas – koliko smo mi ludi poput Franje, koliko nam je dragocjeno sve što je opipljivo, koliko tražimo vrijeme za molitvu, koliko se odričemo sebe kako bi više pripadali Bogu?
s. Marijana Bošnjak