Dragi Isuse,
danas imam jedno kratko pitanje za tebe. Kako mi možeš iznova uvijek opraštati? Jer evo, samu sebe iznenadim koliko puta sam i Petar i Juda i Pilat čim izađem iz ispovjedaonice. I to, tako lako… Ne da me boli opraštati ljudima koji mi su mi daleki, nego i onima najbližima, a posebno sebi. Trudim se, ali boli… Kako možeš?
Tvoja zalutala ovca
Heheheh dakle, opet si zalutala i opet te moram tražiti, eto izlike da se maknem iz pustinje. Šalu na stranu. Zar te jučer nisam vidio kako si razmatrala dio moje muke u Getsemani? I ček, zar ti ona slika u kojoj se molim i znojim krvavim znojem nije najdraža moja slika? „Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna…’“ Jučer si to čitala i bila ponosna kako si shvatila da sam tri puta dolazio do učenika i molio ih da bdiju uz mene. Tri puta sam uistinu molio Oca da ako je moguće da me mimoiđe čaša, ali ne da bude moja već Njegova volja. Jer vjerovala ili ne nije bilo lako. Ni ja nisam htio da me boli i da umirem od straha. Boljelo je čovjeka u meni vidjeti kako me optužuju oni koji me i ne poznaju i govore stvari za koje su čuli od mojih prijatelja. Razdiralo me što su oni, moji učenici, toliko toga prošli sa mnom, i opet me ostavili – samog i izdanog. Bio sam žalostan, i tjeskoban, i mučio se… kako sam mogao? Pa bar to znaš. „Sve mogu u Onome koji mi daje snagu!“ Zar ne citiraš Pavla stalno?
Vidiš, sjećaš se kad si bila djevojčica kako si vjerovala da si Mjesečeva ratnica i kako si imala cijeli tim moćnica s imenima planeta i kako ste vjerovale da imate moć promijeniti sve što ste zamislile? Zato volim malene, lako vjeruju. A zaboravljaš da ti je dano nešto puno više od djetinje mašte: „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Ne vjeruješ da stvarno imaš moć.
A onda eto laganog odgovora na tvoje pitanje: Kako mogu? Mogu jer sam Njegov sin. A možeš i ti. No to te ne lišava patnje i boli. Samo ti daje sigurnost da ima smisla. Opraštati. Uvijek i uvijek iznova. I opet. Kad se čini da nema smisla nositi križ, i kada ostaneš sama, izranjena od drugih, i kada samu sebe po tko zna koji put razočaraš jer se ne mijenjaš – sjeti se da sve možeš. Bitno je pristati na patnju radi drugog, u konačnici radi sebe samoga. Patnja mijenja i ogoljuje čovjeka. Vidjeti u osobi koju ne možeš podnijeti moje lice i pružiti mu ljubav za kojom vapi na nekom svom jeziku koji tebe ranjava – to je ono što tražiš…
Mogao sam ja vikati, urlati i svađati se s Ocem, kako ti često činiš, i tražiš objašnjenja, ali ono je sadržano u jednoj jedinoj riječi – Ljubav. Ljubiti bez očekivanja nagrade. Ljubiti radi Ljubavi same unatoč svemu. On ne radi pogreške kada stvara svoju djecu, samo je svima zbog posljedica grijeha potrebna mala promjena. A one su pak cijeli niz spleta okolnosti koje znate nazvati Božjom kaznom jer oblikuju, razdiru sve okove i u konačnici bruse do same suštine onakvih kakvi uistinu jesmo zamišljeni od početka. Ne boj se promjena! Kako mogu ja tako možeš i ti! Jedno je uistinu dovoljno – ljubiti. To je promjena i odgovor za kojima vapiš.
„Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne neću te zatajiti.“ Tako rekoše svi učenici. – Poznavao sam njihova srca, i kao što sam poznavao i Petra i Judu i Pilata, poznajem i tebe. Ali to ništa ne mijenja, jer te ne volim jer si danas pogriješila, a sutra ćeš biti opet dobra. I još ćeš me zatajiti bezbroj puta, ali moja ljubav prema tebi se promijeniti neće. Shvaćaš, ne možeš napraviti ništa što bi moglo moju ljubav prema tebi uništiti. Kad budeš tako ljubila, shvatit ćeš ono o čemu ti govorim. Shvatit ćeš kako mogu i tada ćeš znati da ljubav uvijek dolazi u obliku križa. Onoga križa na kojem ćeš sebe uvijek pitati kako mogu ljubiti još više.
Antonia Gašpar