Nož. Sredstvo kojim mogu narezati kruh za doručak. Također, opasna stvar kojom mogu nauditi sebi ili drugima. Razlika je u načinu na koji ću ja tu stvar upotrijebiti.
Dok tipkam ove riječi u ruci držim stvar koja je – nažalost – postala dio života svakoga čovjeka. Ili bolje reći, dio tijela. Svjesna sam da previše vremena gubim uzimajući tu napravu samo da provjerim ili samo da odgovorim jer je to baš bitno ili nužno. Kao da nisam živjela u vremenu kada sve nije bilo ovako brzo/dostupno. Jedna sam od rijetkih koja si daje za pravo da ne odgovaram na poruke odmah. To što nakon nekog vremena zaboravim uopće odgovoriti je već druga priča, ali da se vratim na ovaj dio o ne odgovaranju odmah – za moje najbliže to je pokazatelj da sam nepristojna i uvjeravaju me da bar ne bih trebala otvoriti poruku. Hm, kao da je pristojnije praviti se da je nisi pročitao nego je pročitati i dati sebi za pravo da odgovoriš kad budeš htio… Peterson se slaže sa mnom. A kažu da je mudar čovjek. Kad je biti dostupan non-stop postalo normalno? Koji je to trenutak u kojem je virtualni svijet zamijenio stvarni? Kad smo postali toliko ovisni o tom nekom svijetu koji se događa u malom ekranu?
Uhvatim sebe da razmišljam o nečemu što sam vidjela scrollajući po bespućima društvenih mreža, i ne mogu se načuditi s čim punim svoju glavu i svoj duh. Ima tu korisnih stvari i brojnih dragi ljudi koji su mi inspiracija i poticaj da budem bolja i što sličnija Onome koji me stvorio. Jedna od njih me inspirirala da se povučem u tišinu, tišinu bez mobitela u stvarnome svijetu. Koji je to šamar bio!
Instalirala sam aplikaciju koja broji svaki detalj koji tijekom dana učiniš na mobitelu. Sve što mogu reći je da se sramim same sebe. I razmišljam, kakva bi osoba bila da sam za svaki put kad sam otključala mobitel izmolila Slava Ocu, za svaki put kad uđem odgovoriti na Wapp zazvala Duha Svetoga, da sam krenula moliti krunicu kada uđem na Instagram gledati namještene živote i uspoređivati ih sa svojim. Kada bi moje prve aplikacije bile KKC i Biblija, Časoslov ili neka druga molitvena aplikacija, uopće ne bi bio problem što je prva stvar ujutro u mojim rukama ta sprava.
Bacila sam se i na drugi pothvat. Kako sam ja Facebook generacija, zanimalo me bi li se snašla u Reels vodama (Jeste ikad primjetili kako se sve društvene mreže trude ponuditi što brži sadržaj – a znate li koliko vaš mozak može podnijeti i pohraniti informacija u danu? Jeste ikad išta objavili bez da ste se trudili da ispadne što savršeniji, tj. realnije? Pitam za prijatelja.) Dakle, snašla sam se. Snimila sam dan s djecom, bez uljepšavanja, točno onako kakav je bio. I bilo mi je teško pustiti neke stvari da budu realne, onakve kakve jesu jer to nije lijepo po standardima virtuale. Bilo mi je teško spoznati koliko sam slaba. Koliko želim biti nešto što nisam.
Izazivam te kako sam i samu sebe – pokušaj ne uzeti mobitel prije 10 ujutro.
Nemoj ga unositi u spavaću sobu.
Ugasi društvene mreže nakon 21 sat i čitaj Bibliju, moli krunicu, duhovno štivo, pogledaj film o nekom svecu ili samo izađi ispred kuće i pogledaj svijet bez okvira mobitela.
Sljedeći trenutak koji poželiš fotografirati, odustani i pokušaj uživati.
I budi ono što jesi. Koristimo dana sredstva da uistinu budemo ono što jesmo – Njegova ljubljena djeca. Ako se ne sramimo to reći nedjeljom na misi, u čemu je problem to staviti npr. na story? Just saying…
Kažem, pokušaj, jer teže je nego što mislimo. Živimo u dobu novih ovisnosti. A sve što nas ne vodi bliže Njemu je karta za propast – i to je jedina realnost koju bismo danas trebali scrollati. Ne možemo se izvući na to da ne znamo i ne možemo bolje jer samo jedan dodir ekrana nas dijeli od svaka informacije koju poželimo znati…
Mobitel. Sredstvo koje me može dovesti bliže Njemu i mojim bližnjima ili me odvesti u vječnu propast. Ja biram hoće li on gospodariti nad mojim umom ili ja njime.
Antonia Primorac