Antonia Primorac

Znate kada nešto kažete da ćete napraviti kasnije i onda to kasnije postane sutra, to sutra prekosutra i onda to prekosutra nikad. Stara poslovica kaže što se odgađa to se ne događa, a ja što sam starija sve više vjerujem u mudrost starijih. Ne pomaže mi ni činjenica što sada i sama spadam u populaciju starijih i odraslih, a ponašanje kao nekad u srednjoj kad sam ostavljala gradivo za kasnije jer… kampanjac. U moj obranu bolje sam učila kad bih bila pod pritiskom i stvarno sam i polagala ispite i rješavala projekte u pet do dvanaest, ali to nije život. Taj stres i odgađanja i stalna misao da ima nešto što moram dovršiti – zar je stvarno potrebna? Promišljam zadnjih dana kako sam blagoslovljena jer živim u blizini crkve u kojoj je moguće svaki dan izmoliti potpuni oprost. Praktički sam dobila 365 prilika za izmoliti oprost za 365 duša u čistilištu. Koliko sam ih do sada iskoristila, a koliko propustila?

Prilike mi se daju svaki dan. Za biti bolja supruga, majka, sestra, nevjesta, kćer, prijateljica… a tako često kažem – ne da mi se, ne mogu, sutra ću. A što ako moje sutra nikad ne dođe? U čas i kada ne znam, Gospodin me može pozvati… I što će tada biti s mojim prilikama za služenjem, za odgovaranjem na poziv da rastem s Njim? Da Ga prepoznajem u onima oko sebe koji su mi darovani? Da se zauzimam za dobro, a budem protiv zla, da pomažem braći u kojima je On prisutan, da svaki dan činim dobra djela i da tako budem što bliža Njemu.

O Gospodine, daj mi radost da budem veseli navjestitelj Tvoga Kraljevstva i da znam prepoznati pozive dobra već sada. Kao što je sveti Franjo molio papu da udijeli potpuni oprost svima, daj i nama svima da ga želimo izmoliti i za druge. Zato ne želim vam sutra reći da u ovoj Jubilarnoj godini postanete sa mnom hodočasnici nade, nego već danas. Evo kako je to moguće a da nemate u blizini „povlaštenu“ crkvu.

Ali na poseban način, “u Svetoj godini pozvani smo postati opipljivi znakovi nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima” (Spes non confundit, 10): potpuni oprost je na poseban način povezan s djelima milosrđa i pokore, koje svjedoče o poduzetom obraćenju. Po uzoru i zapovijedi Kristovoj, vjernici su pozvani činiti djela milosrđa i ljubavi, osobito među onima kojima je to najpotrebnije. Točnije, neka ponovno otkriju “tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati, mrtva pokopati“ (Misericordiae vultus, 15) te “duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti“ (ibid.).

Također, vjernici će moći dobiti jubilarni oprost ako na primjereno vrijeme posjete svoju braću i sestre koji su u potrebi ili teškoćama (bolesnici, zatvorenici, usamljene starije osobe, invalidi…), hodočasteći tako prema Kristu koji je prisutan u njima (v. Mt 25,34-36). Pridržavajući se duhovnih, sakramentalnih i molitvenih uvjeta, vjernici će sigurno moći ponavljati takve posjete tijekom Svete godine i tako će svaki puta, pa čak i svakodnevno, dobiti potpuni oprost.

Hodočastimo braćo i sestre jedni prema drugima da se napokon susretnemo s Njime.

Ili kako bi rekla stara mudrost: Ako ću – lako ću, ako neću – kako ću?

Antonia Primorac

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.
Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko.

Često se u životu nađem u nedoumicama koje me izbace iz takta. Ne znam kuda poći, što činiti ni kakvu odluku donijeti. Bilo je tako i prije, dok sam imala manje godina i puno manje briga. Tješila sam se da ću s vremenom naučiti biti odlučnija i odvažnija, da ću se znati izboriti za vrijeme s Gospodinom kada budem „zrelija“, da ću imati uredan molitveni život samo još da upišem fakultet, da položim ispite, da prođe sezona, da napišem diplomski, nađem posao… niz još nastavljam. A rješenje je tu – nadohvat ruke. Uzeti Bibliju i iščitavati ono što mi Otac govori po svojoj Riječi. Svjesna i osvjedočena mali milijun puta koliko je Riječ uistinu živa (I Riječ je tijelom postala!), pitam se zašto je ne uzmem češće? Izvučem ja citat koji me nosi kroz dan, pročitam Evanđelje dana i čitanja, ali zašto u pustinji u kojoj sam toliko žedna uzimam kapi kad mi je dan neiscrpivi bunar, uvijek pun svježe vode? Već je Mojsije govorio da poslušam glas Gospodina Boga svoga i da Mu se obratim. Bit ću iskrena, ponekad se bojim obratiti Mu se – što zbog svoje nedostojnosti što zbog straha da će tražiti od mene nešto što ja neću moći… Kako sam sama sebi ponekad smiješna sa stavljanjem vlastitih okvira Bogu. Sama sam roditelj i znam da neću tražiti od svoje djece ništa što nije dobro za njih. Ništa što je za njih preteško i od njih daleko. A ja sam samo grešni čovjek, a On je Bog Otac.

Ono što konzumiram to i postajem. Čemu posvećujem svoje vrijeme to me oblikuje i izgrađuje. Ili razgrađuje. Jesu li moji prioriteti uistinu posloženi tako da služim Bogu svim srcem svojim i svom dušom svojom ili bih pala čim bi netko pogledao mobitel i statistiku provedenog vremena na istom?

Gospodine, učvrsti me Duhom spremnim da od danas krenem piti s Izvora Tvoje Riječi – da nikada više ne budem žedna kraj bunara. Uništi zlatnu telad kojoj poklanjam svoje dragocjeno vrijeme. Nauči me da držim tvoje zapovijedi i ljubim tvoje zakone počevši od malih koraka među kojima će prvi biti baš ovaj. Hvala ti što si vjeran Bog!

Antonia Primorac