trenutak

Nož. Sredstvo kojim mogu narezati kruh za doručak. Također, opasna stvar kojom mogu nauditi sebi ili drugima. Razlika je u načinu na koji ću ja tu stvar upotrijebiti.

Dok tipkam ove riječi u ruci držim stvar koja je – nažalost – postala dio života svakoga čovjeka. Ili bolje reći, dio tijela. Svjesna sam da previše vremena gubim uzimajući tu napravu samo da provjerim ili samo da odgovorim jer je to baš bitno ili nužno. Kao da nisam živjela u vremenu kada sve nije bilo ovako brzo/dostupno. Jedna sam od rijetkih koja si daje za pravo da ne odgovaram na poruke odmah. To što nakon nekog vremena zaboravim uopće odgovoriti je već druga priča, ali da se vratim na ovaj dio o ne odgovaranju odmah – za moje najbliže to je pokazatelj da sam nepristojna i uvjeravaju me da bar ne bih trebala otvoriti poruku. Hm, kao da je pristojnije praviti se da je nisi pročitao nego je pročitati i dati sebi za pravo da odgovoriš kad budeš htio… Peterson se slaže sa mnom. A kažu da je mudar čovjek. Kad je biti dostupan non-stop postalo normalno? Koji je to trenutak u kojem je virtualni svijet zamijenio stvarni? Kad smo postali toliko ovisni o tom nekom svijetu koji se događa u malom ekranu?

Uhvatim sebe da razmišljam o nečemu što sam vidjela scrollajući po bespućima društvenih mreža, i ne mogu se načuditi s čim punim svoju glavu i svoj duh. Ima tu korisnih stvari i brojnih dragi ljudi koji su mi inspiracija i poticaj da budem bolja i što sličnija Onome koji me stvorio. Jedna od njih me inspirirala da se povučem u tišinu, tišinu bez mobitela u stvarnome svijetu. Koji je to šamar bio!

Instalirala sam aplikaciju koja broji svaki detalj koji tijekom dana učiniš na mobitelu. Sve što mogu reći je da se sramim same sebe. I razmišljam, kakva bi osoba bila da sam za svaki put kad sam otključala mobitel izmolila Slava Ocu, za svaki put kad uđem odgovoriti na Wapp zazvala Duha Svetoga, da sam krenula moliti krunicu kada uđem na Instagram gledati namještene živote i uspoređivati ih sa svojim. Kada bi moje prve aplikacije bile KKC i Biblija, Časoslov ili neka druga molitvena aplikacija, uopće ne bi bio problem što je prva stvar ujutro u mojim rukama ta sprava.
Bacila sam se i na drugi pothvat. Kako sam ja Facebook generacija, zanimalo me bi li se snašla u Reels vodama (Jeste ikad primjetili kako se sve društvene mreže trude ponuditi što brži sadržaj – a znate li koliko vaš mozak može podnijeti i pohraniti informacija u danu? Jeste ikad išta objavili bez da ste se trudili da ispadne što savršeniji, tj. realnije? Pitam za prijatelja.) Dakle, snašla sam se. Snimila sam dan s djecom, bez uljepšavanja, točno onako kakav je bio. I bilo mi je teško pustiti neke stvari da budu realne, onakve kakve jesu jer to nije lijepo po standardima virtuale. Bilo mi je teško spoznati koliko sam slaba. Koliko želim biti nešto što nisam.

Izazivam te kako sam i samu sebe – pokušaj ne uzeti mobitel prije 10 ujutro.
Nemoj ga unositi u spavaću sobu.
Ugasi društvene mreže nakon 21 sat i čitaj Bibliju, moli krunicu, duhovno štivo, pogledaj film o nekom svecu ili samo izađi ispred kuće i pogledaj svijet bez okvira mobitela.

Sljedeći trenutak koji poželiš fotografirati, odustani i pokušaj uživati.

I budi ono što jesi. Koristimo dana sredstva da uistinu budemo ono što jesmo – Njegova ljubljena djeca. Ako se ne sramimo to reći nedjeljom na misi, u čemu je problem to staviti npr. na story? Just saying…

Kažem, pokušaj, jer teže je nego što mislimo. Živimo u dobu novih ovisnosti. A sve što nas ne vodi bliže Njemu je karta za propast – i to je jedina realnost koju bismo danas trebali scrollati. Ne možemo se izvući na to da ne znamo i ne možemo bolje jer samo jedan dodir ekrana nas dijeli od svaka informacije koju poželimo znati…

Mobitel. Sredstvo koje me može dovesti bliže Njemu i mojim bližnjima ili me odvesti u vječnu propast. Ja biram hoće li on gospodariti nad mojim umom ili ja njime.

Antonia Primorac

Treskam desnom nogom dok u naručju držim sina i uspavljujem ga; u jednoj ruci mi je mobitel s opcijom podijeljenog zaslona – u gornjem dijelu svira glazba, u donjem tipkam ovo (u pozadini je i knjiga koju pokušavam čitati), drugom rukom gurkam kolijevku da se ne probudi druga beba i mislim – Bože moj, jesam li normalna?

Nije stvar multitaskinga, ipak sam žena (molim jači spol da se ne uvrijedi), stvar je trenutka. Na moju sreću ili nesreću živjela sam i u doba kad se na poruku čekalo dok se ne skupi lova za bon. To pisamce na displeju je vrijedilo čekati jer si znao da će se netko potruditi što sažetije prenijeti puno toga – zbiti sve što želiš reći u 150 slova u zadnjoj poruci bilo je umijeće. Onda se pojavio slavni Facebook, i poruke su postale malo brže jer i dalje ti je trebao bon za aktivaciju, a wireless nije baš postojao. Uslijedile su sve ostale društvene mreže i evo – 10 godina nakon – imaš opciju ubrzati nečiju verziju glasovne poruke koja je vjerojatno snimljena u brzini.

Treskanje nogom je znak nemira i žurbe i baš ne volim kad netko to radi. Sablaznila sam se spoznajom da se stvarno uvelo ubrzavanje glasovnih poruka, a još više kada sam shvatila da svoj život u kojem „dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga“ (Ps 139,16b) želim ispuniti sa što više trenutaka u trenutku. Toliko toga želim obaviti – sada i odmah – pa i one najljepše stvari koje su mi dane za uživanje kao: usnula djeca, čitanje knjige, slušanje glazbe… Molitvu sam uklopila uz peglanje, slušanje predavanja i propovijedi dok čistim ili lakiram nokte. Postala sam moderan čovjek koji želi što više toga u što kraćem vremenu. I što više toga uspijevam, namećem si još više stvari. Ne mogu pronaći razliku između sebe i onih pismoznanca od prije 2000 godina koji su unatoč slavi htjeli još malo pozornosti koju im je Isus „bezobrazno“ i nenapadno oduzimao.

Do prije par stoljeća ljudi su izučavali po par znanosti, pa smo imali izumitelje koji su bili matematičari, fizičari, pravnici i filozofi, sve u jednom. Dok danas granu jedne od njih pokušavamo rastegnuti što je moguće više. Kako je moguće da danas kada je toliko svega olakšano ljudi ne stižu? Jesmo li se napretkom znanosti mi vratili unazad? Koliko trenutaka treba trajati moj tren da bih u njega smjestila Njega?

Ne, nisam normalna. To je odgovor na moje pitanje. Imam samo jedan tren koliko traje moj život. I ljude koji su također samo jedan tren tu. Možda sutra već ne budu. U tom trenu bi valjalo se barem malo potruditi zaslužiti Dom koji mi je pripremljen u vječnosti. A što ja činim? Kradem trenucima njihovu vrijednost namećući im još malo. Kradem sebe od svega u pokušajima da svemu nadodam nešto. Koji paradoks! Kako bi bilo dobro da u svakom trenutku budem svjesna da je sve što me okružuje, što jesam i što imam prolazno i da moj tren može sada prestati. Kako bih ga opisala da stanem pred Njega? Mucala bih pokušavajući ukrasti još koji trenutak opravdavajući se da nisam stigla tražeći još samo jedan tren. Što ako mi On pokaže da je ovaj tren, zvan život, samo jedan promašaj u kojem sam skroz „fulala poantu“? A trebalo je živjeti samo jedan tren. Lagano, bez ubrzavanja i preskakanja. Kao što je nekada bilo lako čekati SMS i danima…

Antonia Primorac

Koliko možeš bez mobitela?

Samo jedan tren