Naslovna Kolumne Umijeće malih koraka
Kategorija:

Umijeće malih koraka

Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

HODOČASNICIMA NADE

Dragi brate, draga sestro!

Drago mi je da se srećemo na ulicama moga i vašega Asiza. Ovdje je sve krenulo prije nešto više od 800. godina i znaš što? Ta priča još traje. Franjevaštvo živi u tebi, kroz tebe i zbog tebe. Jesi li toga svjestan/svjesna? Vjerujem da je tvoj poziv plod Duha Svetoga koliko god on dug ili kratak bio. Na tom putu, zajedno sa mnom i drugom braćom i sestrama, pozvani smo živjeti kreposti. Potičem te brate, sestro da razmisliš – živiš li svete kreposti koje su nam dane: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost? Poniznost, siromaštvo i čistoću? Počni od sebe, svojih najbližih, zatim bratstva… Razmisli o ljudima koji su ti dani. Nisu ti baš svi po volji i mjeri koju si ti skrojio/la? Znaš što – nisu bila ni moja subraća. Ali sam ih ljubio. Oh, kako sam ljubio njih i preko njih Krista u njima! Ljubiš li ti Ljubav koja nije ljubljena u svojoj braći i sestrama? Suvremeni način života lako ljude dovodi do nervoze, brzog zapadanja u gnjev i jako otežava život u zajedništvu. Zato je danas međusobno strpljenje vrlo važan oblik ljubavi prema bližnjemu. „Oprostiti drugima njihovu različitosti od nas početak je mudrosti.“ Sveta poniznost zbunjuje oholost i sve ljude ovoga svijeta i sve ono što je u svijetu. Ponizni ne traže sebe samoga, nego dobro drugih? Jesmo li uistinu, u ovome smislu učenici Krista poniznog?
Sveta krepost vodi k Božjoj ljubavi. „Gdje je mir i razmatranje, ondje nema ni užurbanosti ni skitanja“. Bog nije Bog rastresenosti nego Bog pokoja. Imaš li svaki dan vremena za molitvu – onaj iskren, otvoren i srdačan razgovor s Ocem? Ili su „važnije“ stvari uzele tvoje dane?
Sluga Božji ne može razabrati koliko ima u sebi strpljivosti i poniznosti, dok mu je sve po volji. Kada pak nadođe vrijeme da oni koji bi mu morali udovoljiti rade protivno, koliko strpljivosti i poniznosti tada pokaže, toliko je ima i ne više. (Trinaesta opomena)
Potičem te brate, sestro, da razmisliš o sebi i svom franjevačkom pozivu. Mogu li drugi po tvom životu poželjeti doći u tvoje bratstvo? Mogu li reći: Gledaj kako se ljube!? Ako ne mogu, što prvo možeš učiniti da to popraviš? Uvijek kreće od tebe i samo tebe! Budi svjestan da obećanje koji si dao ima težinu i da ćeš pred Njegovim licem odgovarati za izrečeno i obećano. Bog te ljubi!
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge. (Iv 15,16-17)

Mir i dobro!

Franjo iz Asiza

 

 

Antonia Primorac

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Poput malog djeteta

Obećao si da ćeš uvijek biti sa mnom. Kada osjetim da ne boravim u Tvojoj blizini, ljutim se jer si mi daleko. A kasnije shvatim, ja sam otišla od Tebe. Jer Ti si uvijek dobar i nikad ne kršiš svoja obećanja. A ja, kao da ne mogu shvatiti da je SVE što od Tebe dolazi za mene dobro i Ocu ugodno.

Jutrom najviše osjetim Tvoju blizinu. Dao si mi novu priliku, još jedan dan, već si mi oprostio sve što je bilo jučer. Očituješ mi se i u spokojnosti mraka i u radosnoj nadi jutra. U ljubavi osobe koju si stavio kraj mene i u cvrkutanju ptica. Čim se ustanem, pozivaš me da ti služim na konkretan način. Govoriš mi: “Važna si mi baš takva kakva jesi. Imaš posebnu svrhu i baš ti mi danas trebaš za ove situacije i ljude koje ću ti staviti na put. Ja ću te voditi.” Jutro prolazi, a ja, poput malog djeteta, zaletim se i potrčim sama, zaboravim da mi treba Tvoje vodstvo.

Dan je već odavno počeo, ja sam ispred Tebe i polako zaboravljam da si me Ti doveo ovim ljudima, ovim situacijama, ovim poslovima. Borim se, griješim, brinem, imam puno zamjerki za svijet, za druge i za sebe. Ne ide mi glatko i osjećam da moj rad nije blagoslovljen. Svaki put kada me situacija jače pogodi ili kada osjetim po savjesti da sam baš zalutala, tražim Tebe i predajem ti situacije nazad. Sve ono što si ti namijenio za nas, da zajedno prolazimo, ja ti vraćam kad sam već pokvarila. I žao mi je i kajem se. Znam da si me po svemu tome htio poučavati i usavršavati, ali ja sam brzopleta i tako brzo zaboravim da ništa nema smisla bez Tebe. Ti si sretan što sam se sjetila da su sve te situacije i ljudi pa čak i ja sama, svi smo mi Tvoji. Sjetila sam se kome trebam doći. I raduješ mi se, bez obzira na sve. Ne shvaćam to, zar ne bi trebao biti ljut?

Večer je stigla, dan je na izmaku, a na izmaku su i moje snage. Mislima mi prolaze sve situacije dana, sve moje greške, sve Tvoje milosti koje sam uspjela primijetiti (a sigurna sam da ih je bilo još). Nema se više što učiniti, današnji dan se više neće ponoviti i već je prošao. Toliko toga sebi predbacujem i sad već mislim da si me napustio. Nisam ti bila dobro dijete danas. Osjećam da ne zaslužujem Tvoju ljubav i blizinu. A Ti, Ti mi ju svejedno nudiš i zoveš me. Kad prestanem sa samosažaljenjem i durenjem, osjetim da mi trebaš. I to je jače od svih mojih grijeha i propusta. Trebaš mi. Tražim te i ruke pružam za Tobom. Poput djeteta koje na kraju dana samo želi majčinu blizinu, zaboravljajući sve situacije koje je majka morala proći zbog djeteta u tom danu. Kao da ništa nije bilo, Ti me grliš nazad i govoriš mi: “Ti si moje dijete i ja te ljubim. Dragocjena si mi. Dao sam svoj život za tebe i gledam te svaki dan kako rasteš. Nitko te ne može oteti iz mojih ruku…”

Dok si mi govorio, zaspala sam, a Ti si me pokrio svojim blagoslovom. Primio si svu moju molitvu i žrtve dana i, kao ponosan roditelj, stavio si ih na vidljivo mjesto i smiješio se. A ja mogu bezbrižno spavati. Da imaš frižider, moja bi slika tamo bila, zajedno sa zadnjom situacijom koju sam ti predala. I, poput djeteta, sigurna sam u Tvoju ljubav. I ja ću nastojati Tebe ljubiti, cijeli svoj život. Amen.

 

Marija Brkić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

OKOLNOSTI

Divlje jagode – Krivo je more

Đorđe Balašević – Za sve je kriv Toma Sawyer

Ado Gegaj – Sve je kriva jedna čaša

Za početak ćemo malo promišljati o navedenim pjesmama. Već po izvođačima možemo zaključiti da pjesme ne govore o nekim uzvišenim i nedostižnim stvarima. Njihova melodija nije dostojna himne neke međunarodne organizacije. Ne izvode ih na inauguracijama, a još manje u raznim Lisinskim i Kosačama. Da bi ih skinuo, treba ti samo par akorada i malo ritma. Ove pjesme možeš čuti u svakodnevici najsvakodnevnijih ljudi. Auto, autobus, kafić, prodavnica, kod zaštitara u kućici i tete na šalteru, a kad je riječ o Adi Gegaju, u seoskoj birtiji. One koriste svima razumljiv jezik i govore o pojavama s kojima se susreće svaki čovjek. To ih i čini vrijednima. Takve pjesme baš volim. Meni su ovaj put poslužile kao odličan uvod u temu. Ali… idemo po redu.

Krivo je more…

Pjesma govori o jednom večernjem ljetnom ozračju na obali mora. Zanimljive okolnosti. Ne znam jesam li to umislio, ali mi se ljudi u kasnim večernjim satima čine najotvorenijima. Tada se sklanjaju barijere između vanjskog svijeta i intime. Olakšano je kretanje u oba smjera. More je posebna priča. Nitko ne ostaje ravnodušan pred njim. Volio ga ili ne. Morska pjena, šum valova, toplina… U takvim okolnostima glavna junakinja pjesme se zaljubi. Ništa neočekivano. Tko je nekad na moru radio sezonu, a nije imao bar simpatiju, kao da nije ni bio tamo. Zanimljivo je da junakinja nije to htjela, ali je popustila pod utjecajem romantičnog ozračja i čak blistala od sreće. Nakon nepoznatog vremenskog perioda ona se vraća kući. Prestao je utjecaj navedenih okolnosti i priznaje da je u zabludi. To nije ljubav, to je afera. Shvatila je da je njeno zavodljivo srce prevareno. Težak osjećaj. Tko je krivac? More!

Kriv je Toma Sawyer…

Vjerujem da su se svi bar jednom našli u Balaševićevoj koži. Čitali ste, gledali ili slušali o nekom junaku koji je činio neke izvanredne stvari i poželjeli ste istog trena biti na njegovom mjestu ili bar uskladiti svoj život s njim. Pa tko nije htio, gledajući Pravednika, poput Denzela razbijati lanac prostitucije. Možda ste kao Robin Hood maštali o tome kako ćete uzimati bogatima i davati siromašnima. Jeste li ikad čitali životopis nekog sveca i u silnoj zadivljenosti počeli oponašati njegove postupke? Jeste li nakon Zvuka slobode htjeli krenuti u lov na pedofile? Nešto slično se dogodilo Balaševiću. Čitao je o pustolovinama i putovanjima navedenog lika i sa svojim prijateljima odlučio poći na isto takvo uzbudljivo putovanje. Baš su bili zaneseni. Ubrzo su shvatili da takve pustolovine nisu bajne kao u knjizi. Vraćaju se kući gladni, tužni i razočarani. Tko je krivac? Naravno, Toma. Treba takve knjige zabraniti!

Kriva je jedna čaša…

Glavni junak je prevario ženu. Žalosno, ali isto stvar koja se često susreće. Nije on, jadničak, htio. Popio je jednu čašu alkohola više, izgubio kontrolu, i pogazio njihovu ljubav. Njemu je žao. Svjestan je da je učinio pogrešnu stvar. Pomislio bi čovjek da priznaje krivicu. Međutim, nije on kriv. Kriva je ta jedna čaša!

Vjerojatno ste našli zajedničku nit ovih pjesama. Glavni junak učini nešto loše i za svoj postupak krivi okolnosti koje su vršile utjecaj na njegove odluke. Baš se pitam je li Ado priznao da je kriva njegova neumjerenost? Je li Balašević shvatio da je bio nerazborit i naivan? Je li cura nepoznatog imena priznala da možda nema snage postaviti granice? Što ako su u pravu? Koliko su okolnosti odgovorne za naše postupke? Koji je udio našeg slobodnog odlučivanja i onog nametnutog genetikom, obiteljskim ozračjem, ekonomskim statusom, geografskim položajem, sadržajem kojim pratimo, pa čak i hranom?

Robert Sapolsky, američki znanstvenik, iznosi neke zanimljive tvrdnje u knjizi Determined: A Science of Life Without Free Will. Ukratko ćemo. Kaže da čovjek nema slobodnu volju. Naši izbori su ograničeni genetikom, iskustvima i okolinom. Ide toliko daleko da navodi u vezu vremenski period od prošlog obroka sa pravnim/moralnim odlukama. Nahrani ih pa tada od njih zahtijevaj vrlinu. Sapolsky isto tako tvrdi da su ljudi kod donošenja moralnih odluka pod snažnim utjecajem estetike, tj. lijepoga. Sve to skupa povezuje evolucijskim razvojem mozga. Šta ćeš, tako nas zapalo…

Sjećam se jedne rasprave između Raspudića i sugovornika psihologa u emisiji Peti dan. Psiholog je tada tvrdio da psihologija može na temelju mjerenja ličnosti predvidjeti koja je vjerojatnost da će netko usvojiti religiju i kakva će se forma vjerovanja razviti na osnovu socijalnih i ekonomski prilika na određenom mjestu. Ne znam. Možda su se kroz povijest uočavale neke manifestacije koje se ponavljaju i prema njima bi se moglo, na principu uzrok – posljedica, pretpostaviti  što će se dogoditi, ali nikako ne stvarati određenost i ograničenost.

Nisam pametan i nisam znanstvenik. Zato ne mogu ni ove tvrdnje komentirati na toj razini. Mogu samo reći da se ne slažem. Ne slažem se baš zbog ovih manifestacija. Iako nisam znanstvenik, sposoban sam promatrati ljude. Dok promatram, zapažam dvije stvari.

Prva… ljudi su itekako sposobni odabrati. Otimaju se ovoj priči o kojekakvim utjecajima i pokazuju nam da imamo taj Božji taj nazvan slobodna volja. Pročitajte samo okolnosti u kojima je odrastao sv. Leopold Mandić. Da je dopustio da ga to ograniči, ne bi bio milosrdan redovnik koji moli za jedinstvo, nego kriminalac koji mrzi svećenike i svakodnevno ubija pravoslavce. Pa sv. Franjo, sv. Augustin… Važno je postati svjestan te slobodne volje. Možeš odabrati. Samo treba biti jak. Kaže Gibonni da je čovjek svetica i k…., sve po potribi, kako se namisti u taj čas. Razmisli malo o ljudima oko sebe. Tko je uspio izabrati dobro, iako po svim tzv. mjerilima ne bi trebao. Tko je izabrao biti svetica, iako se namistilo da u taj čas bude ovo drugo?

Druga stvar… mi smo slabi. Istina je da padamo pod utjecajima i okolnostima. Rijetki mogu potpuno birati. Valjda je to svojstvo čovjeka – dokaz da nismo apsolutni i samodostatni. Treba nam netko ili nešto da nas pokrene. Teško je uzeti život u svoje ruke. Teško je otkloniti utjecaje. Teško je ostati imun na okolnosti.

Okolnosti su varljivi osjećaji. Okolnosti su postupci drugih ljudi. Okolnosti su rane iz djetinjstva. Okolnosti su društvene norme. Okolnost je mjesto rođenja. Okolnost je vremenska (ne)prilika.

Postoje okolnosti koje ne možemo birati. Kod takvih trebamo postati svjesni njihovog utjecaja. Npr. Majka ti je sve probleme u odnosu s ocem „rješavala“ šutnjom i emocionalnom manipulacijom. Ti si to usvojila od nje. Drugi put kad se pojavi problem u nekom tvom odnosu, budi svjesna da postoji i drugi način, a ne samo onaj koji si naučila od majke. Kad pijan drugi put zapjevaš ma nek sam isti kao on, dani mi idu uludo, zapitaj se želiš li stvarno da tvoji dani proteku uludo kao tvom ocu. Izbaci iz uporabe onu rečenicu Ne bi ja…, da nije on… To nikad ne izađe ne dobro.

Isto tako postoje okolnosti koje možemo birati. Mislim da su one ključne. Kad sam već pod utjecajem, mogu birati što će na mene utjecati, bilo to u negativnom ili pozitivnom vidu. Mogu sebe izvlačiti iz negativnih utjecaja. Izbjegavati situacije koje me navode na zlo. Ozračje pod kojim sa slab.

Tako više nemam potrebu kriviti more za svoju ranjenost i razočaranost.

Neću više kriviti tvornicu Badela za svoj razvod.

Neću kriviti romane za svoje neuspjehe.

Neću kriviti pornografsku industriju za to što ne mogu imati normalan odnos sa ženom.

Neću kriviti prijatelje i klubove što sam razbio auto ili usmrtio pješaka.

Ako sam izbjegao loše okolnosti, nastala je praznina koju mogu popuniti dobrim okolnosti.

Tada ću biti ponosan i zahvalan što sam preko volonterskih organizacija razvio osjećaj za potrebite.

Bit ću ponosan i zahvalan što znam izraziti ljubav i poštovati druge.

Bit ću ponosan i zahvalan što znam moliti i čitati Bibliju.

Bog ti je darovao život. Darovao ti je slobodnu volju. Uzmi život i stavi ga tamo gdje pripada. Stavi ga tamo gdje je izvorno zamišljeno. Doći će vrijeme za preseljenje.

Tada nećeš imati potrebu izricati krivnju.

Tada ćeš reći

Vridilo je…

Luka Rezo

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

„Po morima da hodam“

Uvijek sam izbjegavala razmišljati o križu i patnji. Jednostavno sam mislila da je ionako previše toga u mom životu bilo prisutno. Molila sam svog nježnog Oca da makne od mene bol i strah i da me zaštiti u svom zagrljaju, kao dobri tata koji pazi na svoje dijete. Vjerovala sam da me čuva, u srcu noseći strah „Što ako…“. Osmislila sam sto i jedan scenarij u kojem me zatiče neki križ polako se pripremajući na sve moguće ishode, čvrsto vjerujući i dalje da me moj Bog čuva i voli. I onda se dogodila realizacija koju nisam ni pomislila. Bolest, i to ona za koju kažu da je smrtonosna. U jednom trenutku znaš da je imaš, ali ne znaš koliko te „napala“ i koliko ti je vremena ostalo. U tim trenucima neizvjesnosti moje srce je tako plakalo za svojim Ocem i nije moglo povjerovati da moj dobri Otac, moj Abba voli tako grubo i teško i da mi je dao točno ono za što ga godinama molim da me izbjegne. Dugo sam se borila s Njim i sa sobom, pokušavajući pomiriti naučenu pobožnost da se okej i posvađati s Njim i biti ljut sve dok sam u odnosu s Njim. Onda se dogodio trenutak u kojem sam shvatila da me On čuva od mene same.

Moj najmanji dječak je tako htio uzeti nož da je vrištao, plakao. Suze su mu umivale lice dok je vikao: Mama, mama… Nož mu nisam mogla dati jer jednogodišnje dijete ne razlikuje igračku od opasnosti. Ali lekcija koju sam tad naučila bila je više od uobičajene dnevne situacije u životu jedne mame. Zastala sam i pomislila: tko zna od čega me moj Tata sačuvao? Možda sam srljala u provaliju, a on me uhvatio u zadnjem trenutku. Jer moje dijete je bilo sve ono što sam i sama bila – i tužno, i ljuto, i puno nepovjerenja i nerazumijevanja zašto mu ne dam to što želi? Ali je bilo u mom naručju. Kao što sam i ja u Njegovom. Samo što to (pre)često ne vidim.

U svim ovim trenucima, tražeći Njega i svađajući se s Njim zašto me ne čuje – jedina je Istina da sam čula samo sebe jer sam zaboravila da On – moj Tata – koji mi neće dati ništa što nije dobro za mene – uvijek vjeran ostaje. A On je slao, i još uvijek šalje, toliko svojih zagrljaja, poljubaca, dodira kroz znane i neznane ljude. Šalje svoje nježnosti preko drugih koji su tu bili u trenucima najvećih kriza i najvećih pobjeda. Poslao mi je vojsku ljudi koja je molila za mene, hodočastila, postila. I još uvijek to rade. Poslao mi je križ veći od mene da me zagrli i nauči me biti nježnom. Prema sebi. Prema drugima. Da mi pokaže koliko me voli. Da me vrati na put prema Kući. Da mi pokaže koliko sam ljubljena od Njega kroz svaku osobu koju je stavio na moj put. Da me nauči po morima hodati.

Još uvijek Ga znam napasti kako je mogao i gdje je bio dok sam u suzama vrištala da me čuje. Onda pogledam u oči svoga muža i iznova shvatim da je tu. Čujem smijeh moje djece i shvatim koliko je prisutan. Jedno: Dolazim odmah, otkriva mog nježnog Oca. Skuhani ručak i topli čaj. Poruka. Milijun malih sitnica da bi mi pokazao kako me nikada nije ostavio. Kao što ni ja nisam ostavila svog sina iako to njemu tada ništa nije predstavljalo jer je htio nešto za što je on mislio da mu treba.

 

Nebeski Oče, dobri moj Abba.

Oprosti mi.

Oprosti što nemam povjerenje ni vjeru ni snagu.

Oprosti što toliko sumnjam u Tvoju ljubav.

Oprosti što te toliko puta zaniječem i zaboravim da Te poznajem.

Oprosti što zaboravim da sam Tvoja kćer.

Ljubljena, voljena, željena i blagoslovljena.

Nauči me vjerovati ti i kada je more uzburkano i lađa tone.

Ohrabri moje srce da se uzdigne iznad svakog straha i tjeskobe i gleda u Tvoje oči.

Preobrazi moje sumnje u čvrstu vjeru da Te drugi prepoznaju u meni.

Daj mi da budem dostojna kći svoga Oca.

Hvala Ti što me ljubiš baš ovakvu kakva jesam.

Hvala Ti što mi daješ moj križ, baš ovakav kakav je.

Hvala ti što me učiš po morima hodati!

 

Antonia Primorac

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

SNAGA JEDNOSTAVNE RIJEČI

Jedna meni bliska osoba je nedavno nabavila novo auto. Riječ je o Citroënu C4. Dugo vremena nisam uspio upamtiti tablice pa sam, dok bi prolazio gradom, obraćao pažnju na svakog Citroëna iste boje. Čisto da znam hoću li svirat. Kroz prva 2-3 dana sam zapazio nešto. Izgleda da je u ta 2-3 dana pola grada nabavilo Citroëna. Gdje god pogledam – Citroën C4.

Znam… Nisu svi u Širokom preko noći postali zaljubljenici u Citroëne. Kao brucoši psihologije tikove, brucoši hrvatskog greške u jeziku, geodeti parcele, ja sam jednostavno počeo zapažati nešto na što dosad nisam obraćao pažnju. Glava detektira ono što je nanovo usađeno u nju.  Vjerujem da se svima s vremena na vrijeme dogodi ista stvar. Ne mora biti auto. Može biti komad odjeće, izraz, obrazac ponašanja, neke grupe ljudi…

Meni se u zadnjih par tjedana događa upravo to. Počeo sam razmišljati o jednoj temi i što više vrijeme odmiče, ona sve češće iskače iz raznih izvora. Razmišljao sam o jednostavnosti, snazi i riječi. U sve to su mi se upleli Hadjadj, Bernadić, Franjo, Louis Armstrog, enti i jedno srednjoškolsko iskustvo.

Počelo je s jednostavnim. Toliko smo navikli na komplicirano da nam ono jednostavno postaje najkompliciranije. Kad vidimo jednostavna čovjeka, pitamo se zašto komplicira. Zašto se jednostavno ne prepusti komplikacijama. Franjo nam je, kao najjednostavniji čovjek, toliko nedostižan jer kompliciramo.

Zatim se razmišljanje nastavilo sa snagom jednostavnosti. Ovaj put ćemo konkretnije.

Snaga jednostavne riječi.

Stalno smo okruženi riječima. Sa svim strana netko nešto priča. Snimaju se emisije, filmovi, serije, podcasti trajanja po 2,3 ili 4 sata. Televizija, mobitel, kafić, auto. Samo se gomila. Riječi su nam postale ono što je starim ljudima bila tišina – ono svakodnevno, što više i ne primjećuješ. Gubi li riječ na taj način vrijednost? Je li potrebno uvijek nešto pričati da bi se izbjegla glupa tišina, baš kao što se nekad šutjelo da bi se izbjegle glupe riječi?

Ajmo vidit.

Fabrice Hadjadj u svojoj knjizi Kako danas govoriti o Bogu tvrdi da svaka  najjednostavna riječ, izgovorena kvalitetno i s pravom željom, sa sobom nosi snažnu molitvu i pjesmu. Da bi nešto dobro govorili, nije potrebna znanstvena kompetencija i vješta komunikacijska izvedba. Za primjer uzima Krista koji dolazi apostolima u dvoranu Posljednje večere. Čovjek bi u tom trenutku očekivao neke uzvišene riječi, nešto što dosad njihovo uho nije čulo. Ali, ne. On kaže: Mir vama. Koristi najuobičajeniji pozdrav, nešto što se koristi svakodnevno. Na razini našeg pozdrava Dobar dan. Ali ta najobičnija riječ jer imala toliku snagu jer ju je izgovorio Isus, kojim im zaista iz svega srca želi mir, tj. dobar dan. Toliku je dubinu dao toj riječi da nije trebao početi sa: „Ljubljena braćo i sestre, najdraži moj, evo sastasmo se ovdje u ovaj predivan dan u ovoj našoj prekrasnoj dvorani kako bih vam udijelio svoj mir koji vam toliko žarko želim darovati. A taj mir ne samo da je mir, on je preduvjet djelovanja snage koja je u vama…“. Rekao je jednostavno – Mir vama.

Sjećam se jedne davne kave nakon koje se poznanik naljutio na mene i prijatelja. Naljutio se jer je čuo da smo nakon pitanja: „Kako vam je bilo s njim na kavi?“, odgovorili: „Bilo je dobro.“ Zbog zasićenosti riječima, „dobro“ je izgubilo pozitivnu karakteristiku i postalo izraz za nedostatak pozitivnih komplimenata. Postalo je neka maska za „ma moglo je bit bolje“. Možda smo trebali odgovoriti da nam je bilo ultra, mega, supač, pre, baš odlično. Valjda je sad to na razini nekadašnjeg „dobro“.

Gdje su nestale male riječi s puno značenja? Zašto smo pristali na ogromne forme bez sadržaja? Zašto mislimo da se s malo riječi ne može puno reći?

Žao mi je riječi. Baš sad slušam Armstronga i pjesmu What a wonderful world. Kaže tamo da vidi prijatelje kako se rukuju govoreći „Kako si?“, a zapravo jedan drugom govore „Volim te“. Zašto ne može biti tako jednostavno? Zašto smo prestali vjerovati jednostavnim riječima? Padaju mi na pamet enti. Znate, ona stara stabla iz Gospodara prstenova koji toliko drže do riječi da jedan cijeli dan posvete tome da jedni drugima kažu dobro jutro. „Mi ne izgovaramo ništa što nije vrijedno dugog govorenja“. Ma majstori. Nije stvar u vremenu, nego u posvećenosti tome što govorim. Da u tom trenutnu izgovaranja iz mene izlazi molitva i pjesma. Tek tada će netko stvarno imati dobro jutro.

Nego da se vratimo na Isusa. Zapravo, malo šire. Vraćamo se na Bibliju. Mario Bernadić u jedno svojoj knjizi tvrdi da, ako uzmemo u obzir samo Bibliju, Bog kroz povijest nije puno govorio. Ako uzmemo u obzir broj riječi u Bibliji i period u kojem je pisana, dolazimo do otprilike 700 riječi godišnje. Ako tome dodamo i period usmene predaje, imamo oko 350 Božjih riječi godišnje. Vrlo malo. Malo, ali toliko kvalitetno da bez prestanka utječe na cjelokupnu povijest, s naglaskom na ljude kroz povijest. Ako sam dobro upratio, Isus je svoja najveća čuda činio s najmanje riječi. Mnoštvo riječi ne ukazuje na znanje, kao što i ne garantira uslišanost molitve.

Franjo je itekako uvidio lošu stranu gomilanja riječi. Zato je jednu cijeli opomenu posvetio brbljavu i ispraznu redovniku. Želio je reći da previše pričaju oni koji žele biti u središtu. Oni koji sebično traže potvrdu za svoje riječi.

I sad kad se osvrnem na ovaj tekst, vidim da nisam dosljedan onom o čemu pišem. Sve mislim da treba još nešto stavit, još nešto objasnit. A na kraju samo brbljanje…

Ali dobro. Borit ćemo se skupa. Za jednostavnost. Za snagu. Za riječ.

P.s. Sljedeći put kad nekoga sretneš – stani, stisni mu ruku, pogledaj u oči, pitaj Kako si? i zašuti. Kad netko nešto napravi reci Dobro je. Kad nekome kažeš Dobro jutro, stvarno poželi dobro jutro.

 

Luka Rezo

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

ŠTO JE MENI OVO TREBALO?

Život nam je danas tako kompliciran. Nikada nismo bili više povezani, a više udaljeni. Ne stižemo održavati odnose koje bismo htjeli, ne stignemo razvijati svoje talente, uživati u hobijima. Što je najgore, ne stižemo ni obaveze pokriti, ni prema školi/fakultetu, ni prema obitelji ni na ostalim područjima. Prije se znao red: prvo uradi što moraš, pa onda što god hoćeš. A ne stižem ni ono što moram. Ne stižemo ni ono što bi nam dalo snagu za sav taj rad: molitva, spremiti i pojesti ručak u miru, san nam je narušen, o tjelesnoj aktivnosti ni govora. Kako je došlo do ovoga i što je meni ovo trebalo?

‘’Daruj nam duha poniznosti i jednostavnosti da nas oslobađa od robovanja nama samima.’’
Ovu molitvu, molitvu franjevačke mladeži, molim svakodnevno. Taj duh me nuka da sjednem i odlučim neke stvari koje se konkretno tiču mog života. Možda je to dobar uvod u 2025. Na papir ću staviti sve svoje obaveze, sve ono što bih htjela u životu raditi i sve ono što mi je važno. Postavit ću i neki cilj: što od onoga što je napisano ne vodi tom cilju? Mogu li razdvojiti u svom danu, u svom tjednu, ono od čega živim (posao – to je tebi sada možda škola/fakultet, ulaganje u budućnost), ono za što živim (moja motivacija, moj cilj – to može biti financijsko blagostanje, ali može biti i dobrobit moje obitelji/zajednice, život vječni, napraviti promjenu u svijetu) i ono što me čini živim (ono što me obnavlja: hobi – korištenje talenata koje mi je Bog dao, kava s prijateljima, poslijepodnevni odmor…). Mogu li izbaciti ono što mi je teret koji nije od Boga, što smo sami sebi nametnuli ili nam je netko nametnuo? Imam li jasnu viziju što želim od svog života? Ima li u toj viziji duha poniznosti – da u svemu slijedim Volju Božju, i duha jednostavnosti – da sve što nije od Boga mogu radosna srca odbaciti od sebe?

Povuci se ovih dana u tišinu, i u susretu s Gospodinom traži jasnoću, poniznost i jednostavnost za svoj život. Aktivno sudjeluj u pojednostavljivanju svoga života. Vrati se na izvore. Sjeti se što je važno. Ako pogledaš širu sliku, možda ti je poneki trenutni stres zapravo jako nebitan u životu. Raduj se u Gospodinu i Njemu predaj svoj život. Lako je s njim. Umjesto stresa, napravi mjesta u svom životu za radost, za predanje, za kreativnost u rješavanju problema, za pomoć drugih ljudi, za osobni rast i rast svoje zajednice. Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. A ovaj život koji imaš, koji ti je darovan, neka bude jedna velika molitva na slavu Božju.

 

Marija Brkić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

PITANJE

Za ovu molitvu sv. Anti kaže se da nikad nije ostala neuslišana

Ovu molitvu od 5 riječi Bog uvijek uslišava

Izmolite molitvu koju Isus i Gospa sigurno čuju

Ovo je devetnica koju Gospa ne može ne uslišati

Molitva koja će uvijek i svuda biti odmah uslišena

Molitva koja odmah djeluje

Nisam pametan.

Zato neću ni pametovat.

Pitat ću.

Upitnik mi je uvijek bio drag. Baš se pitam zašto onako izgleda? Zašto je savijen? Odražavala li to neku vrstu nesigurnosti i neizvjesnosti? Osjeća li možda poštovanje prema onom što se ne zna, poniznost naspram otajstvu?

Nego…

Zašto se ne vratim na temu?

Gore sam naveo neke naslove koje sam zraknuo po portalima. Naslovi govore o molitvi. Molitvi – pitanju. Točnije, govore o iskanju. Znate ono daj meni, daj njima.

Baš se pitam zašto su portali odabrali baš te naslove? Žele li samo povećati broj klikova? Žele li pomoći čovjeku da dobije ono što traži? Posjeduju li oni tu formulu? Baš se pitam radi li to sve baš tako? Djeluje li naše iskanje kao prijava na neki korisnički račun? Moraš li imati određenu lozinku, sastavljenu od određenog niza slova, kako bi ušao na račun i uzeo što ti treba? Mogu li se u životu razbacivati molitvama kao šiframa u GTA? Postoje li riječi preko kojih mogu uvjetovati sv. Antu da mi ispuni zahtjev? Tko je smislio taj redoslijed riječi koji zvuči tako hitno u Nebu? Postoji li neka min-max linija riječi unutar koje molitva djeluje? Tko kuje te svagda uslišavane formule? Što ako zaželim nešto što nije u skladu s Božjom voljom, što nije dobro? Što ako mi se ne ispuni želja? Jesam li pogrešno izgovorio nešto? Mogu li dobiti ono što hoću? Mogu li dobiti što god hoću?

Baš se pitam kako to sve funkcionira?

Baš te pitam, Bože.

Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam

I što god zaištete u moje ime, učinit ću

Molite i dat će vam se

Nudi li Isus isto što i urednici portala? Bit će nam dano sve što hoćemo. A što mi hoćemo? Sve i svašta. Zar Bog tu ne riskira? Što ako zaištemo nešto loše? Zašto ova pogodba u rečenici? Što znači njegovo ime? Jesu li uslišani samo oni koji su u Isusu? Zašto onda Petar nije uslišan?

Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko

Nalazi li se ovdje caka? Petar je bio s Isusom i izrazio mu svoju želju, a ipak je bio odbijen. Zašto? Zašto je važno to što mu je bilo na pameti? Znači li to da biti pored Isusa i biti u Isusu nije isto? Moramo li preispitati ono što hoćemo?  Hoće li nam biti dano sve što hoćemo zato što hoćemo ono što je dobro? Ako smo u Isusu, hoćemo samo dobro. Ono što je dobro postaje ono što hoćemo. Trebamo li se zapitati hoćemo li sebi ili drugima dobro? Tražimo li nešto iz ljubavi i želje za plodovima? Trebamo li preispitati iskanje čak i kad sebe ili druge želimo poštedjeti razapinjanja? Znamo li što je dobro?

Baš se pitam je li apostolima sve ovo bilo u glavi kada su pitali Isusa da ih nauči moliti?

Trebamo li i mi pitati?

Znamo li moliti?

Luka Rezo

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Ti, Bože, jesi!

Tvoje sam maleno stvorenje. Nijedna titula koju sam stekla u 26 godina ne pruža mi puno radosti, sigurnosti ni utjehe. Sve mi se to može oduzeti, i hoće, na kraju ovozemaljskog života. Duboko u srcu nosim samo onu jednu titulu, titulu Tvog djeteta. Titulu ničim zasluženu, darovanu iz velike i neobjašnjive ljubavi, zapečaćenu jednom zauvijek Tvojom žrtvom na križu.

Zanesem se malo u ove zemaljske stvari, pa iz jedne krajnosti otrčim u drugu i zanemarim ovo zemaljsko. Trčim tako iz prošlosti u budućnost, iz radosti u očaj, iz pretjerane brige u bezbrižnost. Nije mi ravnoteža nikad išla od ruke. Ti si onaj koji mi pokazuješ tko sam ja, od čega bježim, što je u mom središtu, koji su mi temelji, koji je moj smisao. Želim da Ti budeš moja sredina, kao što si nekoć bio Jeruzalemu:
”Gospod, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, junak pomoćnik. On se raduje tebi pun veselja. On obnavlja ljubav svoju. On kliče nad tobom pun radosti.” (Sefanija 3,17)

I sa svetim Franjom, i dalje se pitam: ”Tko si Ti, preslatki Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni Tvoj sluga?”. Tko sam ja, a tko si Ti? I ovo moje traženje neka bude moja molitva. Da se nikada ne umorim pitati, tražiti, razmatrati. Da moje srce uvijek žudi za Tvojom riječju. Da mi oslonac bude u Tebi, da Ti budeš moja sredina, moja jedina istina. Da na kraju života mogu imati milost tolike poniznosti, da sa svetim Franjom uskliknem u veselju: ”Ti jesi, ja nisam!”

 

Marija Brkić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Budi moje nadahnuće

Slušam Tvoje riječi. Slušam ih u svojoj rastresenosti i u svojoj čovječnosti. Poneka tek riječ dopre do mog srca, dotakne ga i preobražava. Toliko još toga imam čuti od Tebe. Nikad mi nije dosta. Za moje svakodnevne borbe, ne znam je li uopće dovoljno ono malo što sam naučila iz Tvojih riječi. Želim ostati u Tvojoj prisutnosti. Želim da si tu u onim trenucima kada ne ljubim, kada zaboravim, kada skrenem, kada se uljuljam u svoju prosječnost. I ti mi obećaješ da ćeš biti sa mnom u sve dane do svršetka svijeta. I da ćeš mi poslati Duha tješitelja, savjetnika, nadahnitelja. Moje maleno, zahvalno srce se raduje, ali moje ponašanje, moja svakodnevica ostaje ista.

Pozivaš me na bolje, uzvišenije. Kažeš mi, stvorena si za više. Možda sam u očima svijeta dobra, prolazim pod te neke kriterije, sve u svemu – okej sam ja. A ipak… Nije mi to dovoljno. Znam i ja da mogu bolje. Ne mogu savršeno, ali definitivno mogu bolje. Mogu činiti stvari s više ljubavi. Mogu ispunjavati obaveze ne brinući se toliko. Mogu se više dati svojim bližnjima. Mogu te savršenije slijediti. Mogu te strastvenije tražiti. Mogu. Želim. Trudim se. I padam. Ali Duh Sveti, taj vjerni prijatelj kojeg si mi dao, tu je upravo u onom trenutku kada se osjećam napušteno, kada se osjećam bezvrijedno, kada mi ništa ne ide od ruke. A posebno mi dobro dođe u mom propitivanju, pretjerivanju, zabrinutosti. Kažeš mi: ”Kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.” (Lk, 12, 11-12) A ja se brinem za svakodnevne susrete, za normalne ljudske situacije, za ono što se gotovo sigurno neće ni dogoditi. Ti me vraćaš u sadašnjost, u razum, u razboritost, u ljubav, u mir. Mir… To je ono što mi Tvoje riječi donose. S Tobom, imam čvrste temelje, imam dom, imam oslonac. Još te jednom molim, za sve ove moje svakodnevne borbe, budi moje nadahnuće!

Znam da mi ne možeš dati ni ljubav, ni nadahnuće, ni oprost, ni milost, ako ja to ne želim. Daj mi da te sve više želim, da te sve usrdnije tražim, da te sve bolje vidim, da te pažljivije slušam i osluškujem. Ti si moj mir, moje sidro, moja ruka spasa, moje sve. Daruj mi da rastem u osjetljivosti na Tvoja nadahnuća. Hvala Ti što me nikad ne ostavljaš.

Marija Brkić

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

ZA SVOGA ŽIVOTA JE POPRAVIO DOM

Reći nešto o čovjeku, a ne spomenuti Boga, bilo bi nepotpuno. Reći nešto o Bogu, a ne spomenuti čovjeka, bilo bi nezahvalno. Evo, štogod ćemo prozborit o Franjinom pozivu. Pa da bi priča bila potpuna i zahvalna, govorit ćemo o onom koji poziva i onom koji je pozvan.

Kada se negdje pokrene tema Franjinog poziva, vjerujem da svima koji imalo poznaju njegov život odmah na pamet pada križ sv. Damjana i ona: Franjo, pođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši! I kad netko izusti ovu rečenicu, kreće lavina rasprava. Zašto se poziv sastoji od baš tih riječi? Zašto ga Franjo nije odmah razumio? Zašto Bog nije bio jasniji? Zašto u toj predivnoj seriji moramo gledati tu epizodu katoličkog Boba graditelja? Jedni kažu da Franjo uopće nije krivo protumačio poziv. Kažu da je Bog od njega htio upravo to – popravak crkve sv. Damjana. Razlog? Valjda da vidi na što je sve Franjo spreman. Da vidi kolikom ludošću raspolaže. Drugi zastupaju ono klasično, jednostavno mišljenje – Franjo nije razumio. Okolnosti su ga navele na to da popravlja kuću u kojoj se trenutno nalazio. Treći nude nešto treće. Četvrti nude četvrto…

Ti i ja se nećemo pomiriti s ponuđenim. Idemo staviti ovaj poziv u jedan širi kontekst. Znamo da Franjin poziv ne možemo svesti samo na jedan trenutak, na jednu rečenicu. To bi već bila škrtost. Zvao je njega Bog više puta i na više načina. Mi ćemo njegov poziv podijeliti na tri točke. Odnosno, tri razdoblja. Prvo razdoblje govori o pozivu koji je doživio prije puta u Apuliju. Drugo razdoblje o pozivu s križa sv. Damjana, a treće o pozivu u Porcijunkuli. Na kraju, jedan dodatak o smrti – isto pozivu. Idemo po redu. Bože, pomozi!

Bila je to mladenačka glava. Puna snova, ideja, ushita, elana. Odrastao je u bogatoj kući. Kroz cijelo je djetinjstvo upijao priče o hrabrim vitezovima, raskošnom oružju, gospodarima i njihovim slugama. Klasični srednjovjekovni pubertetlija. Želio je i on biti gospodar. Želio je biti na čelu velike vojske i uživati svakojake blagodati koje takav život sa sobom nosi. Ali Bog želi nešto drugo. Odlučio ga je pozvati. Ne bilo kako. Gledaj sad! Prati slike i riječ koje Bog koristi. Najprije mu u viđenju pokazuje veliku dvoranu punu oružja i kaže da će sve to pripasti njemu i njegovim vojnicima. Zatim ga, u onom poznatom razgovoru na putu u Apuliju, pita: Tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga? Kakva mudrost… Bog zna njegov vokabular. Bog zna što mu se vrti po glavi. I to koristi. Kako mu duh još ne bijaše vičan spoznavati Božanske tajne niti je po vidljivim znakovima umio prelaziti na gledanje istine nevidljivih stvari, Bog se prilagodio.

Bila je to glava u jednom procesu čišćenja. S vremenom je shvatio da je živio u grijehu. Nije mu bilo sve jasno. Znao je samo da treba doći što bliže Bogu. Trudio se. Popravljao je svoje greške i tražio dobre temelje za nastavak svog života. Dok je razmišljao što i kako na sebi treba popravljati, Bog mu se javlja. I… Što kaže? Kaže: Popravi moju kuću… Franjo je bio Božja kuća. Bog je vidio da mu popravak dobro ide. Zašto onda ne bi popravio sve kuće, kojim god slovom počinjale? Opet njegovim vokabularom…

Bila je to pročišćena glava. Bio je spreman na odgovor. Čekao je samo konkretan poziv. Čekao je nešto opipljivo. Upoznao je Boga, putove kojim se dolazi do njega. Znao je da se do njega može preko sakramenata, ljubljenja siromašnih, odbacivanja materijalnog, propovijedanja… Ali nije znao što on, kao Franjo iz Asiza, treba činiti. Jasnoća je nastupila u Porcijunkuli. Opet poziv. Opet riječima koje je s vremenom usvojio. Sve to preko službenika Crkve. Stvarno, svaka čast. Pravo vrijeme, pravo mjesto.

Da je jedan od ovih poziva došao na mjesto drugoga, mislim da ne bi dobro prošlo. Probaj zamisliti. Usput razmisli o sebi. Možda si pozvan u Framu, FSR, OFM. Ali… Ti nemaš pojma na što si pozvan. Samo lagano. Ne možeš to još ni shvatit.

Nadam se da i ti u ovom pozivu vidiš ono što i ja – sliku Trojedinoga Boga. Svaki poziv je zaseban, a opet je samo jedan. Možda se sastoji od tri dijela, ali svaki govori, obećava i potiče na isto. Kad se javi drugi, prvi ne prestaje. Kad se javi treći, ne prestaju druga dva.

Ova šira priča govorila je o Bogu. Idemo sad kratko na čovjeka. Vjerujem da se Franji tako sviđa.

Gore smo govorili o razdobljima, ovdje ćemo o razinama. Franjo je bio pozvan da popravi kuću. Sudeći po raspravi s početka, neki će reći Kuću, a neki kuću. Mi ćemo reći Kkuću. Nije greška. Kkuću! Sjetimo se da je Franjo bio kompletan čovjek. Sve što je Bog od njega tražio, on je pokušavao učiniti na sve načine i na svim razinama. Bio je jednostavan, ali je tražio dubinu. Kad bi pronašao dubinu, ne bi zaboravio jednostavnost. Ide usporedba. Znamo da neke osobe svijetle. Jedni svijetle tako što su uvijek nasmijani i takvi nam poprave dan. Drugi nisu nasmijani, ali svojim mudrim savjetima rasvijetle tmine u nama. Sad zamislite osobu koja svijetli na obje razine. Rekli bi, kompletna osoba. E, to je Franjo. Bio je siromašan i ponizan duhom i tijelom. Hranio je drugim ljudima tijelo i dušu. Liječio je čireve i grešne navike. I sad vidiš širinu one rečenice od neki dan: Evo onoga koji je za svoga života popravio Dom.  Popravljao je Crkvu i crkve. Naravno, Bog preko njega. Još mi fali da se naljuti na mene…

I eto… Možda je došao kraj raspravi. Možda nije pogrešno razumio. Možda je samo kompletan. Što ti misliš?

Ova cjelina je gotova. Sad ćemo kratko o njegovoj smrti. I to je poziv svoje vrste.

Nakon što mu je Bog pokazao stazu života i savjetovao ga; nakon što je iskopano vodeno spremište, poput mora golemo; nakon što je postao kao zvijezda Danica među oblacima – došlo je vrijeme njegovog odlaska. E sad… Kako umiru veliki ljudi? Sudeći po filmovima i knjigama, važnu ulogu imaju posljednje riječi u posljednjim trenucima. Tu se izvlači pouka, naglašavaju se vrijednosti, izražavaju želje, zaokružuje priča. Sjetimo se don Pavla iz Prosjaka i sinova, Leonide iz 300, Hamleta i njegove šutnje, Boba Marleyja i one da novac ne može kupiti život. Ne može netko umirati s riječima: Provjeri jel ugašeno svjetlo u kupatilu… Šalu na stranu. Franjo je svojim životom nadmašio sve prethodno navedene stvarne i izmišljene osobe. On je zaslužio da iz njegovih usta u posljednjim trenucima poteku najljepše i najsnažnije riječi. A što on kaže? Kaže čitajte Bijaše pred blagdan Pashe… Drugim riječima – pustite Boga neka govori. Ja vam ne trebam pametovat. Imate Božju Riječ. To je cijeli svoj život i radio. Samo je puštao Boga da govori. Samo… Kao da je to lako…

Luka Rezo

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi