Zamisli.
Ljubav bez mjere.
Zamisli da možeš reći da nekoga voliš bezuvjetno, iskreno i bez ikakvih očekivanja.
Voliš ljude u svakom trenutku, što god ti učinili i kako god se ponijeli prema tebi.
Šta god ti njima učinila i kako god se ti prema njima ponijela.
Da možeš reći: ,,Neobjašnjivo ih volim!”
Da voliš svu braću.
Ne samo onu koja ti čine dobro.
Ne onu koja te grle kada te vide i raduju se tvojoj pojavi.
Nego i one koji otpuhuju kada te ugledaju i možda ti i ne žele dobro.
Da možeš reći: ,,Svejedno ih bezuvjetno volim!”
Voliš i one u čijoj glavi ne izazivaš radost i na čijem nebu nisi mala, sjajna zvjezdica,
nego onaj tmurni dio za koji ti tata uvijek govori: ,,Od tamo će kiša.”
One koji te ne primjećuju, ne traže i nisi im baš drag.
Da možeš reći: ,,Volim što me ne volite!”
I one koje ti ne vidiš.
Ne želiš im prići, pitati ih kako su i što ima kod njih.
Saznati više o njima i biti im prijatelj.
Ne želiš ući u njihovo srce i glave i pročačkati što sve tu ima.
Da možeš reći: ,,Želim vas voljeti!”
Ljude koje si pogrešno procjenio,
osudio na prvu i obilježio crvenim znakom stop.
Stvorio sliku o njima, ne dopustivši im da ti svoju projekciju prikažu sami,
bez ičijih komentara i pomoći.
Bez ikakvih predrasuda i vizija.
Da možeš reći: ,,Dopuštam srcu da vas zavoli.”
Da jednostavno voliš.
Da budeš raširene ruke nakon lošeg dana,
osmijeh nečijim suzama,
svijetlo na kraju tunela
i ruka nakon pada.
Da možeš reći: ,,Volim bez mjere!”
Marija Kristina Čolak