Neće biti lako.
Nitko nije rekao da hoće.
Neće uvijek biti mirno.
Nitko nije rekao da hoće.
Neće baš često biti blagostanje, radost i zadovoljstvo.
Nitko nije rekao da hoće.
On je ubijen.
A živi.
Bičevan je, raspet, popljuvan.
Progonjen, tjeran, izvrijeđan.
Zatočen, ismijan, uhvaćen kad je bio najranjiviji.
I povrh svega toga, On živi.
Kad bi sva ta bol bila nepoznanica,
kad bi sva ta muka, sve te suze i sva ta krv bila neprolivena,
ništa nakon toga ne bi imalo smisla.
Nijedna naša suza i nijedan naš očaj ne bi bio prolazan.
On je Božji sin. Sin Onoga koji je odlučio da će baš preko njega otkupiti svijet.
Izbrisati naše grijehe, premjestiti ih u onu Recycle bin datoteku na računalu, odvući je u kut radne površine da ne bude prvo što vidimo kada se zaslon upali.
Poslao je svoje dijete kao žrtveno janje za sve ono što je krivo sa zemaljskim svijetom. Istom onom svijetu koji je htio prvi baciti kamen, bacao sjeme u trnje i pohlepno grabio hranu u pustinji. Došao je među svoje, njegovi ga nisu prihvatili.
Ni u kojem trenutku, do same smrti na križu, do one tako snažne a ujedno i bolne rečenice, koja nikoga nije ostavila ravnodušnim: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, nije pomislio na odustajanje.
Uvijek se sjetim svog djetinjstva i kako sam mamu nagovarala na ugovaranje termina u liječnika jer mi je bilo neugodno i nisam znala što reći. Uvijek se sjetim kako mi sestra odabire mjesto za sjedenje u crkvi jer sam ja neodlučna. Sjetim se tjeskobe prije upoznavanja novih ljudi, zaboravljanja njihovih imena kako ne bih zaboravila svoje.
I prvo na što pomislim je:
“Kako si uspio? Kako si izdržao da ne zakukaš, ne požališ se, ne moliš Oca da te vrati, da ne želiš to, da ne vidiš smisao?”
Ne želim Te tražiti za toliku snagu. Ne bih je mogla izdržati. Ali ako možeš, pošalji mi bar plamen te odlučnosti, borbenosti i želje da uvijek tinja u meni kao podsjetnik da mogu i da trebam.
Nešto što me uvijek pratilo i od čega sam uvijek strahovala je upravo ta nezahvalnost. Ta zona ugode o kojoj ne razmišljam i za koju se ponašam kao da mi ne znači ništa i za koju tek kad je izgubim shvatim koliko je vrijedna.
Počevši od zdravlja do obitelji pa čak i do čistog zraka i pitke vode.
Negdje duboko u sebi znam da imam sve a tako se često ponašam kao da nemam ništa.
Toliko puta zbog najmanje boljke i neugodnosti, u ljutnji i razočaranosti, posegnem za onom, nažalost, dobro mi poznatom rečenicom: “Zašto ja?”
Zašto meni, zašto ne nekom drugom, i sve ostale varijacije na temu.
Ti koji ovo čitaš i ja koja ovo pišem,
upitajmo se zajedno,
Zašto (NE) ja?
Zašto je netko drugi zaslužio bolest, patnju, nemir, nasilje, smrt više od mene?
Zašto netko plače dok se ja smijem, zašto netko sanja o nedjeljnoj kavi koju ja tako rutinski popijem, zašto netko želi čizme koje ja na ulazu u sobu gurnem sa strane, zašto netko spava pod mostovima, na klupama u parku ili na hladnom pločniku, dok ja svaku noć mirno liježem u topli krevet?
Zato što sam ja to zaslužila više od nekog drugog? Ili možda, zato što je netko sve to zaslužio više od mene?
Čitatelju, iako me vjerojatno ne poznaješ, i ti i ja znamo kako to nije baš tako.
Ili ako to pogledamo s druge strane?
Zašto ja?
Zašto imam krov nad glavom, zašto sam ja zdrava, zašto mogu prijeći cestu bez nečije pomoći, zakopčati košulju bez da me itko mora prekinuti jer sam promašila dugme, zašto ja ujutro čujem ptice, automobile i djecu s igrališta, a netko drugi nikada neće otkriti kakav je to osjećaj?
Oprostite mi svi koji se ne slažete sa mnom ali ne vjerujem da je išta ovozemaljsko istinski zasluženo.
Ono u što vjerujem je kako je čovjek stvarno skup svih vrata koje je u životu otvorio i zatvorio. I kako dosta vremena prođe da shvatiš kako se za neka zatvorena vrata trebalo zahvaliti.
Vjerujem da nikada nije kasno zahvaliti mu za svaku suzu, neprospavanu noć, bolest, muku i patnju koja koliko god u široj slici bila neznatna, ostavlja tragove na sve nas. I vjerujem kako ću, koliko god se teško mirila s tim, jednog dana shvatiti zašto je bilo baš tako i zašto si tako odlučio.
Nikada te neću moći do kraja razumjeti,
i koliko god to onoj maloj djevojčici u meni, sa znatiželjnim smeđim očima i pogledom uvijek prema naprijed, stvaralo problem, pomutnju i razlog za pretjerano razmišljanje,
ni ne trebam.
Ni nemam pravo.
A ni potrebu.
Hvala Ti na svemu što imam a ne zaslužujem i na svemu što mislim da zaslužujem a nikada neću imati.
Hvala Ti na svakom vjetru koji me tjerao u onom smjeru za koji sam tada smatrala da je krivi.
Hvala Ti na svakom udarcu koji sam primila i oprosti na svakom kojeg sam zadala drugima. Hvala Ti što nakon svake moje svojeglavosti, brzopletosti i skoka tamo gdje mi stvarno nije mjesto, osjetim ruku koja me preko trupa pogurava prema nazad.
Tu ruku koja je toliko puta u meni izazvala bijes, ljutnju i inat, a u isto vrijeme toliko puta pokazala kako bez nje moj život ne bi mogao funkcionirati i teći onako kako je tekao.
Hvala Ti na svemu što dolazi,
na svemu što je prošlo i
na svemu što još trebam,
a i na onom što nikada neću
shvatiti.
Marija Kristina Čolak