493
Vremena se mijenjaju, tako se mijenjaju i oni neki, možemo reći, jutarnji rituali. Kako tehnologija napreduje, tako i mi idemo ukorak s njom. No, neke stvari, unatoč svemu tome ostaju iste. Nakon umivanja, pranja zubi, užurbanog spremanja, kroz život se stekne navika i one šalice kave ili čaja s kojom započinjemo naše jutro. I gledajući unazad nekoliko godina, naši su očevi uz tu šalicu kave listali dnevne novine i informirali se o onome što se događa oko njih. Nama je danas te novine u rukama zamijenio mobitel, ali ta jutarnja navika čitanja novosti je nekako ostala ista. Dok jedni i dalje čitaju one dobre stare novine, mi mlađi često iste te glasnike čitamo preko ekrana i aplikacija na našim mobitelima. I ako neki od vas misle da to ne čine, možda su u pravu, a možda se i varaju. Pa što drugo, nego provjeravanje novosti, je ono jutarnje listanje facebook, instagrama, snapchata, i štajaznamčega. Kako rekoh, vremena se mijenjaju, ali neke navike ostaju iste.
Pitate se možda što to uopće ima bilo kakve veze s naslovom ili s bilo čim pametnim? Dobro, kontamo, vremena se mijenjaju, ne moraš nam i ti pričati o tome. Neću. To što se vremena mijenjaju zapravo nije negativna stvar. Negativno je to što neke stvari ostaju iste, a to je crnina i sivilo. To što me ujutro na bilo kojem mediju, na bilo kojoj stranici i novinama dočekuju naslovi koji uporno ističu neke crne statistike. Ističu nasilje, smrti, kriminal i ološ. I to više nije nimalo čudno. Nikome. I to je već pomalo žalosno. Žalosno je što nam dan započinje crnim mislima i što nam te misli dosta puta stvaraju blokadu u glavi, u životu. Neki će reći da su to opomene, da se i nama ne dogodi isto kao što se dogodilo nekima koji pune naslovnice lošim stvarima. Ali, meni opomene ne trebaju jer čvrsto tvrdim da se većina nas neće naučiti na tuđim greškama već samo na svojim. Trebaju nam poticaji. Opomene samo sprječavaju daljnji rast u nečemu lošem i to je isto tako uredu, ali zapita li se itko što je sa poticajima za rast u onom dobrom? Ima li ih uopće? Naravno, pojedini mediji, pogotovo kršćanski, uvijek su svijetla točka i uvijek ćemo ih rado iščitati, ali iskreno govoreći, više smo u doticaju s onim drugim, a ti drugi nam daju vrlo malo ili nimalo poticaja za rast, kako u vjeri, tako i u ostalim stvarima.
Opet se možda pitate kakve to veze ima s vama? Itekako ima. Kao što vam je i naslov rekao, nije sve crno. Ne dopuštajte da se svijet prikazuje crnim i lošim. On to nije. Bog nikoga od nas nije stvorio da puni naslove crnih kronika i to što pokoja ovca zaluta trebao bi biti izuzetak, a ne pravilo, ne svakodnevnica. Budite sol zemlje. Budite svijetlo svijeta. Mladi ste, mladi smo, i ako itko može promijeniti tu crnu sliku, to smo onda mi.
Lako je reći, pomislit će te. I je, lako je reći, ali možda je lako i učiniti, nikad ne znaš dok ne pokušaš. I dok je svakodnevnica puna crnih prognoza i naslova, ti budi svijetlo. Budi tračak nade i budi poticaj. Budi nasmijan i budi radosna vijest koju će netko ujutro iščitati s tvog lica prije nego što pročita sve silne crne naslove. I bit će mu lakše. Bit će ti lakše. Pomozi drugima da budu ono što jesu, jer kao što rekoh, nitko od nas nije stvoren da bude protagonist u lošim pričama života. Svi trebamo imati, a vjerujem i da imamo, neki viši životni cilj do kojega se ne dolazi opomenama već poticajima.
Nije svijet tako loš kako ga pojedini žele prikazati, ma nije ni upola takav, krivi smo samo mi što im povjerujemo da je takav i što ga na kraju krajeva takvog i prihvaćamo, a ne obaziremo se na dobre stvari. Mislimo da ih je malo, da su nebitne, ali to je također laž. Dobroga je puno, samo se ne širi tako brzo kao ono loše i tu smo mi krivi što ne širimo dobrotu u svaki kutak našega života. Kažem vam, nije sve tako crno, nije ni blizu, samo mi to moramo shvatiti i poraditi na sebi, a nakon toga tu pozitivu i radost prenijeti na svakodnevni život. I onda će biti bolje. Malim koracima do vrha.
Mario Rajič
|