U današnje vrijeme komunikacija se prilično često odvija preko društvenih mreža. Smisao komunikacije sastoji se u jasnoći izrečenoga, to jest da sugovornici jedno drugo razumiju u onomu o čemu komuniciraju. Kada smo suočeni s nekim važnim pitanjima za koje teško nalazimo odgovora skloni smo tražiti mišljenje osobe za koju smatramo da nam može razbistriti maglu nedoumica. Pri raspravi o nekim aktualnim pitanjima važno nam je čuti mišljenje onih koji o njima imaju što reći. Ako se nalazimo u društvu koje mora donositi određene odluke, važno nam je čuti što svi dionici toga društva misle. Konačno, ako imamo bliskog prijatelja poželjet ćemo da je on uvijek tu, uvijek uz nas, uvijek s nama, ne ostavljajući nas nikada na cjedilu i zanimajući se uvijek za naše probleme. Za njega ćemo reći da nam je pravi prijatelj jer nam je uvijek bio pri ruci kad je to bilo najpotrebnije.
Kad smo kod komunikacije preko društvenih mreža, ona se prilično razlikuje od one žive. Društvena komunikacija posjeduje slovo. Smisao slova se, pak, otkriva čitajući između redaka. I eto problema, ukoliko čitamo samo slova. Također, nedostaje zvuka. A važno nam je čuti kojim je tonom nešto izrečeno. Može se dogoditi da uopće nema ni slova ni zvuka. Jedan klik mišem po polju na kojemu se piše drugomu postaje znak da se primljena poruka pročitala. Pritom kažemo da nam je osoba „zadala seen“. I sad se ti misli! Je li osoba bila u vožnji pa je samo na brzinu pročitala poruku? Ili je bila u nekom društvu pa je smatrala nekulturnim pred drugim ljudima odgovarati na poruke? Možda je primatelju uistinu bilo mrsko odgovoriti na poruku? I u toj lijenosti za početak barem „zadao like“ učinivši situaciju napetijom? Ili mu je stvarno trebalo vremena da domisli pravi odgovor? Konačno, nije li sam gospodar vremena i volje po kojima će odlučiti najbolje vrijeme za odgovor? Pritom, gdje smo mi koji čekamo odgovor? Kako se osjećamo? Što pomišljamo? Posumnjamo li u iskrenost prijatelja? Pomislimo li da mu više nismo tako važni dok nas tako ignorira? Svašta mi možemo pomisliti…
Znajući sve ovo, pokušajmo zamisliti kako su se Marta i Marija osjećale nakon što su poručile Isusu da je bolestan onaj kojega ljubi, a Isus još dva dana ostade u mjestu gdje se nalazio. Da je onodobno postojala tehnologija kao danas, bi li mogli zaključiti da je Isus ovim sestrama „zadao seen“? Nalazili su se na različitim lokacijama. Marta i Marija su Isusu po posredniku poslale poruku. Situacija je bila napeta. Radilo se o pitanju života i smrti. A Isus je nakon što je primio poruku pričekao dva dana te se zaputio u Betaniju do Lazarova doma.Sestre nisu ništa čule, ni vidjele. U tom dvodnevnom razdoblju sigurno se mogu javiti razna pitanja, frustracije, nedoumice, sumnje i očekivanja. Ne bi valjda Isus „zadao seen“ kad se radi o njemu vrlo dragoj obitelji? A što ako ga je zadao? Što ako Isus ipak nije takav kakvim nam se predstavljao? Možda jednostavno nema kad? Možda su ga obveze toliko izmorile da mu treba predah? Ali, zašto baš nama? Nije li on naš prijatelj? Ne mora li on odmah pokazati zanimanje za naš problem?
Ovaj događaj puno je važniji od običnog „seena“. Dijalog između Marte i Isusa u središte stavlja samu vjeru u Boga. Marija je čak ostala u kući. Nije ni izašla pred Isusa. O razlozima nije potrebno nagađati jer bismo u stvaranju pretpostavki mogli otići u potpuno krivom smjeru. Vidjeli smo već da se i kod „seenova“ pretpostavke trebaju uzeti s rezervom. Zadržimo se, stoga, kod Marte. Ona je izašla pred Isusa. Nije odustala. Niti čekala da on prvi dođe. Sama je prva započela dijalog. Sadržaj prvih riječi odiše povjerenjem, unatoč svemu. Vjerovala je da Lazar ne bi umro u Isusovoj prisutnosti. S druge strane, Isusov „seen“ upravo sada dobiva na smislu. Istina, Lazara je Isus oživio. Nakon nekog vremena ponovno je umro prirodnom smrću, poput svih smrtnika. Isusov čin zapravo je škola vjere i njezinog rasta. Njegov pojavak na zemlji ne znači dokidanje smrti, nego darivanje života preko smrti, i unatoč smrti. Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Zajedništvo s Isusom je ono koje mi daruje besmrtnost. Ona počinje već ovdje, za života. Svaki moj susret s Isusom, njegovi brzi odgovori kao i njegovi „seenovi“ put su ka dozrijevanju u tom zajedništvu. Zato Isus i danas svakoga od nas pita: vjeruješ li ovo? Je li moj odgovor sličan Martinu: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!?
Dakle, prijatelj se i po „seenu“ poznaje!
fra Antonio Šakota