I osvanuo je taj dan. Proteklu noć jako malo spavanja, uzbuđenje me svladavalo. Stalno buđenje uz pomisao – još samo malo. I napokon, kad je osvanulo jutro, osjetim potrebu otići na svetu Misu kako bih još jednom, pobliže, zamolila Isusa, Majku Mariju i sve svece i svetice Božje, da se nebesa otvore nad našom crkvom u 18 sati. A što je bolje nego započeti dan s Euharistijom, s Isusom? Nema veće radosti i nema boljeg osjećaja. Nakon svete Mise, uzbuđenje je sve više raslo. Vjerujem da je kod svih framaša srce bilo ispunjeno radošću i iščekivanjem. Poslijepodne, svi smo došli dosta ranije kako bismo još jednom isprobali cijeli obred. Dolazak pred crkvu mi se učinio kao iz snova. Toliki broj mladih okupljenih oko jedne jedine vječne i prave Ljubavi. Neprocijenjivo. Svi su veseli i naizgled prelijepi. Doprinos njihovoj ljepoti zasigurno je donijela i sveta ispovijed dan ranije. Još jednom isproban obred, probudio je u nama zasigurno puno veću glad i žeđ za Isusom. Nakon toga, srdačno primanje ostalih framaša koji su došli kako bi nas podržali u tom plemenitom nastojanju. Također, došao je i duhovni asistent frame Hercegovine fra Antonio Šakota, koji je samo svojim osmijehom, bez ikakve riječi, probudio nesebičnu radost u svakom pojedincu. To me podsjetilo na našega serafskoga Oca svetog Franju koji kaže svojoj braći : “Ako bude potrebno, koristite riječi.” Naš fra Antonio je živi dokaz i potvrda za te njegove riječi. I opet, neprocijenjivo. Pola sata prije svete Mise, okupili smo se u crkvi kako bi zajednički izmolili krunicu. Svi framaši, klečeći, su se još jednom sabrali prije tog svetog obreda. I dok smo napuštali crkvu, mogli smo uočiti poprilično velik broj vjernika. I čuju se zvona crkve. Otkucalo je 18 sati. Prva obećanja ulaze sa svijećama i ostavljaju ih pred oltar. Čuje se ulazna pjesma “Ti Svjetlo svijeta”. Pobuđuje u meni posebne emocije. Svaka riječ ostavlja poseban trag u srcu. Kad su se svi smjestili u svoje klupe, fra Antonio izgovara ulazne riječi. Cijelu misu je pratio zbor frame Mostar svojim divnim pjevanjem. I onda, dolaze čitanja naših framaša i čitanje evanđelja. Na propovijedi se fra Antonio osvrće ponajprije na naše geslo koje glasi: “Narod što je sjedio u tmini, svjetlost vidje veliku” (Mt 4,16).

Govori nam da sami sebe preispitamo: Tko je taj narod? Jesmo li pomislili na Židove? A možda smo se toliko ponizili da smo pomislili na sebe? I govori on dalje, kako je Galileja bila ta koja je poganska, ali, je li u njoj Isus raspet? Ne, Isus razapet ne umire na križu tu, u Galileji. Isusa razapinje onaj “vjerni” narod. Smatramo li mi da smo bolji od drugih? Da smo vrjedniji? Kako se ispunjamo u našoj frami? Koristimo li ju za promicanje nekih naših ciljeva, ambicija? Svaku riječ njegove propovijedi pohranjivali smo u svojim srcima. I želimo da ostanu tu, trajno zapečaćene. Nakon propovijedi, dolazi obred naših primanja i obećanja. Primljenici, njih 27, odlučno izgovaraju riječi svoga teksta. Zatim, naših 14-ero framaša obnavlja svoja obećanja. Te posljednji obred, prva obećanja polaže 23 framaša. Obuzeli su nas neopisivi osjećaji koje kasnije djelimo s ostalima jer, uistinu, stati pred oltar i obećati služiti Kristu preko svoga bratstva se urezalo u naše sjećanje. Nastavlja se euharistijsko slavlje uobičajenim protoklom, a na samom koncu, duhovni asistent frame Ružići fra Tomislav Jelić upućuje riječi zahvale i čestitke te nas potiče na svet život. Nakon njega, fra Antonio završava svetu misu pridružujući se čestitkama i nasmijavajući naše framaše. Radosna i ispunjena srca framaši čestitaju jedni drugima i izlaze iz crkve. Slavlje se nastavilo u prostorijama pokraj crkve do kasnih sati uz ples i glazbu. Nakon odlaska svih frama i naši se framaši vraćaju svojim kućama mirniji, ispunjeniji i snažniji jer su jedan korak bliže Božjem kraljevstvu.