Profesorica na fakultetu koja nam je vodila javnozdravstvene predmete, učila nas o društvenim i povijesnim aspektima naše buduće profesije i našem budućem položaju u jednom velikom i kompliciranom sustavu nazvanom “Zdravstvo” nam je uvijek govorila kako smo izabrali poziv u kojemu ćemo svakodnevno proživljavati ringišpile raznih emocija. Govorila je kako ćemo se u jednom trenutku osjećati voljeno, sposobno i dostojno onoga što činimo. Već u idućemu, bit ćemo isfrustrirani, isprozivani i izvikani sa svih strana. Kada ljudima naši postupci budu odgovarali, oni će nas poštovati. Kada nas ne budu shvaćali, konstantno će nas pljuvati. Živjet ćemo od dana do dana, a neke od tih dana ćemo se osjećati kako više preživljavamo. Radovat ćemo se iz dana u dan, a ponekad ćemo se čak osjećati kao da ne možemo biti ispunjeniji nego što jesmo. Profesorica nam je naglasila kako jedino što će u svim tim vrtlozima promjene uvijek ostajati, smo upravo mi. Jedina konstanta, jedino sidro i jedini naš zalog.
Nekoliko tjedana nakon nje, profesorica iz biofizike nam je govorila kako bi shvatili svijet i njegovo funkcioniranje, moramo zamisliti čovjeka kao čvrsto tijelo. Po definiciji, čvrsto tijelo je idealno tijelo, u kojem je međusobni položaj čestica stalan (konstantan), tako da se oblik ne može promijeniti, a da pritom ne dođe do razaranja ili destrukcije. Stalan??? Ne može promijeniti??? Bez destrukcije??? I sama profesorica je rekla kako to uzimamo zdravo za gotovo, i da ni njoj to nema smisla. Smatra kako to bezuvjetno prihvaćamo zato što nikada nismo dublje razmišljali o tome.
Vjera, humački fratri i svi oni koji su me odgajali uvijek su mi govorili kako je čovjek osnovna svrha čovječanstva, Božje obećanje kako će uvijek biti prisutan u ovozemaljskom svijetu, njegova najveća uzdanica, ali i njegova najveća bol.
Kada u svojoj glavi pokušam sklopiti sva ova razmišljanja, kao što me i Frama naučila, da je uvijek dobro sagledati sva mišljenja i pokušati ih uravnotežiti koliko god to bilo moguće, shvatim kako su donekle, svi oni u pravu.
Ne mislim kako smo svi konstantni. Ja sigurno nisam. Cijelo odrastanje su mi govorili da sam vitrena. Vitrenost je hercegovački pojam brzopletosti i rastresenosti. I iskreno, slažem se sa svima koji su me tako okarakterizirali.
Slažem se da smo svi svoje sidro. Tek kada sam popustila životu da barem desetpostotno odrastem, shvatila sam kako na kraju, kad noćima legnemo i pokušavamo usnuti, ipak ostajemo prepušteni sami sebi i Onome gore kojega insomničari poput mene tada ponajviše puta zazivaju.
Sa prof., dr. med. i svim ostalim referencama koje ta izuzetno draga gospođa nosi, se zapravo ponajviše slažem kako je riječ zalog zapravo pravi opis onoga što mi jesmo i što trebamo biti. Njegov zalog. Naš zalog. Zalog svih onih koje sretnemo na ovoj vožnji ringišpilom zvanim život.
Mislim kako je istina to što čovjeka, svijet i njihove povezanosti možemo shvatiti jedino ako ih stavimo u određeni kalup, sistematiziran i sa jasno definiranim parametrima. Također mislim kako ono što o čovjeku na taj način shvatimo je vjerojatno od svih ovih mišljenja, najudaljenije onomu što on stvarno je.
Uvijek kada razmišljam o sebi, o svom osobnom rastu i svojim postupcima, sjetim se Pavlovih riječi iz poslanice Galaćanima: “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.”
Danas, sutra i sve dane koji nakon toga slijede, odlučujem malo više slušati Pavla.
Želim se više raspeti za ono što volim i one koje volim.
Ne želim sebi dopustiti skretanja s puta kojim hodim i bježanja od ljubavi koja mi je pružena. Nastojim trčati ka rješavanju svojih problema, a ne rukom prekrivati oči od njih.
Upravo sad je to vrijeme.
Za ostati sidro i postati zalog.
Ne biti konstanta. Konstante su ustaljene i dosadne.
Biti čvrsta, ali nikada u potpunosti. Upravo ono što nas pokreće nas čini onime što jesmo.
Biti uzdanica i pronaći svoji svrhu.
I koliko god to bilo moguće, ne biti bol.
Marija Kristina Čolak