Prošlu nedjelju, dođoh tako, kao inače, na jutarnju Svetu misu. Sjedoh u klupu i još uvijek pomalo pospanog me razbudi rečenica „Vi ste sol zemlje! Vi ste svjetlo svijeta!“
Nisam se mogao oteti misli da se ovo dotiče baš mene. Nisam se mogao oteti dojmu da se ovo dotiče svih nas, a pogotovo moje generacije. Dotiče se mladih. Mladih koji bi trebali biti pokretačka snaga svega.
Milion i jedan put sam čuo ovu rečenicu iz Evanđelja i svaki sljedeći put me se sve više i više, gotovo eksponencijalno, dojmila. Prvenstveno zato što Isus ne govori „budite…“ ili „bili ste…“ već „Vi ste…“. Sada smo. Spremni smo biti sol zemlje i svjetlo svijeta, a to ne shvaćamo. Zbog toga nam je zemlja „obljutavila“ i mrak ulazi u našu svakodnevnicu. A moć da dadnemo okus i svjetlo našem životu je u nama samima.
Ali, kako tu svoju „slanosti“ i „svjetlo“ iskoristiti u životu?
Dosta razmišljajući, kao i uvijek, zaključak sam pronašao u najjednostavnijem mogućem obliku.
Sol bez hrane je gorka i nikome ne odgovara, isuši i zadnju kap života iz čovjeka, ako joj se dadne prilika i ako je tu u velikim količinama. No, kakva je sol kad ju umjereno pomiješamo s hranom?
Osjetimo li ju toliko intenzivno kao kada bi ju probali samu? Naravno da nismo.
Ali ipak, onda je tu i dala je hrani karakterističan okus, dala je hrani ono nešto što joj je falilo, bez čega je bila „bljutava“. No, nitko kuharici neće reći: „Jao moja ti kako ti je dobra ova sol u juhi bila!“, barem ja to još nikada nisam čuo, a hranu će svi pohvaliti, ako ju je sol dobro začinila.
Tako je i s nama. Mi smo sol. Sol koja treba svemu oko nas davati okus, a koja je, ako je sama sebi svrha postojanja, gorka i ogorčena. Sol koja je onda kada će nešto biti „preslano“, odnosno kada nešto ide po zlu, uvijek biti glavni krivac, a onda kada je sve dobro, tada je „hrana“ dobra.
Mi smo sol koja treba nevidljivo djelovati. Isto tako kao što zrna soli nećemo vidjeti u našem jelu, ali znat ćemo da je ta sol tu. Tako treba biti i s nama. Iako ljudi dosta puta neće vidjeti da smo tu i da radimo ono što radimo, bez nas to ne bi bilo isto, bez nas to ne bi bilo tako lijepo kao što je onda kada smo mi svojim radom i trudom sve posolili.
Što je onda sa svjetlom?
Zamislite potpuni mrak. U tom mraku se pali jedna šibica. Od te šibice još jedna, pa još jedna, pa još jedna, … Odjednom, mraka više nema. Svjetlo one prve šibice bilo je dovoljno da pronađe put do druge, koja je zatim pronašla put do sljedeće, … Nema tame. Možda će se ona prva šibica s vremenom ugasiti, ne možda, nego zasigurno hoće, ali tako je i s našim životima, s vremenom se ugase. No, utjecaj te prve šibice je ostavio traga i svjetlo koje je ona započela još uvijek svijetli i taj plamen se sada toliko raširio da ga je teško ugasiti čak i nakon što se ona izvorna šibica ugasila.
Budite svjetlo, osvijetlite drugima put do vašeg Izvora koji će i njih zapaliti. Ako držite svjetlo samo za sebe, dogorjet će te i ugasiti se, a vaša će snaga iščeznuti bez da je druge pokrenula. Budite svjetlo koje će imati hrabrosti prvo zasjati i onda kada je oko njega potpuni mrak.
Budite Sol.
Budite sol i život neće biti tako bezukusan.
Budite Svjetlo.
Budite svjetlo i život neće biti tako mračan.
Mario Rajič