„Svi smo mi olovke u Božjim rukama.“ – kako kaže naša Majka Terezija. Oštre ili tupe. One koje potezima krote negativu ili one koje se hvalisaju svojim šturim crtanjem, bez duboka značaja. Sigurna sam da bi pravi framaš htio biti sinonim za ovu prvu. Zato je važno zašiljiti tu olovku. A postoji li bolji način od prodiranja u dubine vlastitog “ja”; na sat vremena i dobivanja spoznaje da je vječnost sadržana i u malom komadiću sv. Mise? Pa onako friško izaći sa smajlom na licu jer ti je Prva ljubav po sto pedeseti put otvorila vrata unatoč neizbježnom “kiksanju”. Iako si okusio slasti plodova s oltara tako čist i upoznao (barem donekle) svoj put za dalji hod – bio si u Ružićima. Makar dušom. Jer tako je i bilo.
Vjerni župljani okupili su se u petak, 10. srpnja, u 18: 30h na krunici i sv. Euharistiji koju je predvodio p. Miro Ravlić. Bez velikih riječi, s ozbiljnom porukom za svetost po primjeru sv. Veronike Giualiani, mističarke, dao nam je do znanja da valja ići putem one iz Matejeva Evanđelja toga dana: „Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“. Započeli smo s klanjanjem, a radost na licu kad se okreneš i vidiš – tu ima vjernika koji nisu naši župljani. Pa čak ni iz okolnih župa. Naoštrene olovke, čini mi se. Kroz cijelu noć i naredni dan do 18 sati, svatko je imao svoju satnicu. Cilj je bio da Presveto ne ostane samo, jer ni mi nismo ostali sami usprkos Kalvariji. Netko je u gluho noćno doba 2, 3, netko za osvit zore u 5, 6, Gospodinu predao svoju Kalvariju, neki su došli zahvaliti. „Ljudskom srcu uvijek nešto treba.“ Tako i onda. Njihovi papirići s potrebama u onoj bijeloj košari ispred oltara, komadići su knjiga koje On čita sveudilj. U ponoć, u podne. Doći po zvizdanu na mali brig, sjest i počinuti u crkvi, osluškivat Njegovu riječ kroz stari molitvenik na kraju klupe, dotrajalu Bibliju ili ispit savjesti – sve to ponuka ludu melankoliju na sat vremena. Sresti Njegove ovčice i zapisivati njihove anegdote u “hodnik”; svog uma, kako bi rekao fra Vale, nije badava. Reče mi jedna majka i baka (iako u licu friška), da ponovo hiti pokloniti se Njemu premda je bila na jutarnjoj Misi i ima susret navečer. Čežnja. Hvala ti, mala ženo velika srca. Blagoslovljene li unučadi. Otići kod fra Tome na ispovijed, zavirit u bunar svojih sebičnih želja koje si nehotice ili s namjerom učinio. I pokajat se. Potom zavirit do Benediktova Monte Cassina u glavi, “uvalit” se u propovijed duhovnog asistenta o njemu. Shvatit koliko zapravo (ne) živimo njegov „Ora et labora“. Asketski život i sklonost ka primanju Boga dokaz su originalnosti i goruće ljubavi. Makar s težnjom da bude slična neuhatljivoj Agape. I nije bio kao mi, anoreksičar. Kako je istaknuo fra Tomislav, danas smo anoreksični jer mislimo da smo zasićeni Bogom. Patvorimo sliku samog odnosa prema Vječnom vrelu. Idealan dan bi bio: 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati molitve. Koja ne mora biti neprekidna. Završavam anegdotom sv. Terezije Avilske koja je zbog svog odviše punog radnog vremena uskliknula: „Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava.“ I pranje suđa je molitva.
„Iako imam Martine ruke,
ćud mi je Marijina i kad čistim crne cipele,
Gospodine, pokušavam
u njima naći Tvoje sandale.“
Iako se dan svede na 16 sati rada, 8 njih može proći u molitvi, ne dajmo se zavarati. Rad se prilaže Kristu kao molitva! I ovaj jedan sat posvećen Njemu, mali je dio obdaren blagodatima. To smo iskusili.
Kakvo li je tako još 7 puta više?
Ostaje na nama, uz Njegov blagoslov. Hvala Mu.
Na nesebična 24 sata u malim Ružićima.
I još će On toliko.
I više.
Matea Zorić, Frama Ružići