Nedavno sam bila na jednom jako zanimljivom predavanju prof. dr. Zlatka Miliše i od svih izdvojenih poučnih rečenica velikih svjetskih književnika i mislilaca meni se nekako, ova iz naroda, najviše urezala u sjećanje. Ne mogu vjerodostojno prenijeti cijelu priču, ali uglavnom radi se o tome da su jednog Sarajliju, nakon rata, upitali kako se ima snage toliko smijati, kada mu je zapaljena kuća, ubijena žena i kakve sve grozote nije proživio, a on odgovara ovim riječima: „Bolan, ogadila mi se tuga.“
Ako je ovaj čovjek ovo iskreno rekao, onda je on po meni zaista snažan čovjek. Suočio se sa strašnim stvarima, izgubio sve što je imao, isplakao koliko je mogao i na koncu shvatio da izgubljeno ne može vratiti i da mu jedino preostaje nastaviti živjeti. Kreni dalje! Rečenica je na koju najčešće čujemo odgovor „lako je reći.“ Ovu rečenicu često čujemo i govorimo drugima. Tako je kratka, a tako zahtjevna. Najčešće je ostavimo za kraj rješavanja svojih problema, nakon što smo bezuspješno isprobali sve moguće metode izvlačenja iz depresije. Njoj se vratimo jer tek tada shvatimo njezino značenje i zaključimo da je ona jedino logično rješenje.
Prošli tjedan gledam majku koja pokapa svog 23-godišnjeg sina. Ne mogu niti pokušati razumjeti njezinu bol, ali ona je tiha. Stajala je dostojanstveno, stišćući usne i brišući suze. Djelovala je snažno. Mislim da to može samo vjera. I tko se usudi toj majci reći „kreni dalje“? Ali čini se kao da je ona to već sama shvatila. I to stvarno izaziva divljenje.
Lako je se utopiti u moru tuge. Samo pusti, neka te odnese. Ali što si onda ti? Teško tijelo bez duha koje poput kamena pada na dno. Duh je taj koji nas drži na površini, s kojim možemo ploviti čak i protiv struje. Sva se naša snaga, mjeri snagom duha. Ovi su primjeri malo teški, ali oni su ostavili najveći utjecaj na mene posljednjih dana. Na ovu ih temu možemo u svakodnevnom životu navesti koliko hoćete. Neuspjeh u školi, prekinute ljubavne veze, razočarana prijateljstva, povrijeđeni roditelji, kompleksi, omalovažavanja i mnoge druge stvari koje mozak ne može ni smisliti kako ih život može iscenirati. Ali da se razumijemo, tuga je prisutna i nju ne možemo izbjeći. Nazovimo je katarzom duše. Onako, osjetiš se živim kad pustiš koju suzu. Najgora stvar je tugu potiskivati. Pusti je, neka prođe. Laže onaj koji kaže da nikada nije tužan. Samo se na njoj ne smijemo zadržavati. Izvlačiti se iz malodušnosti i tjeskobe i pronalaziti svjetlije strane života. Ako je katarza pročišćenje, onda kada se nešto pročisti mora biti puno, puno snažnije.
Da se vratim na početak. Savršena terapija za vraćanje u život je smijeh. Neki dan sam se našla u društvu gdje je bilo smijeha do suza i bolnih obraza. I stvarno djeluje. Jedna ovakva terapija izbriše pola ružnih stvari koje ti se dogode toga ili prethodnih dana. Ljudi se nekada zaborave smijati, a da smijehom tjeramo oblake, nije samo kliše. Čisto srce najslađe se smije, zato ne zaboravi i molitvu.
I za kraj „Svijet je lijep, a život je dar s neba“, rekao bi Vladimir Nazor. Zato, uživajte braćo moja!
Ivana Ivanković