Kao dijete bila sam poprilično razigrana i kreativna. Te dvije osobine su me toliko obilježile i u njima sam toliko puta znala pronaći neki svoj svijet radosti. I danas, kad sam odrasla (ili bi barem to trebala biti po godinama) te dvije osobine me ne napuštaju. U malim stvarima, trenucima u kojima drage mi osobe uspijem razveseliti, pronađem taj isti osjećaj radosti koja se iz sebedarja rascvjeta u prekrasan cvijet ljubavi.
Ipak, moram priznati da su te iste osobine ponekad znale i koštati. Nestašluk je nešto što se vrlo lako spoji s ovim osobinama, a dječji je duh nesposoban držati pod kontrolom svoje doživljaje pa se prilika vrlo lako pretvori u nepriliku. Ne znam jesam li u tome izuzetak, ali sjećam se da je bilo nestašluka koje smo kao djeca htjeli sakriti od svojih roditelja. I baš tada, dok skrivaš tu neku tajnu, svaki te pogled puno više dotiče. Svaki majčin poziv na razgovor već bi u meni budio osjećaj nervoze da ću biti uhvaćena u “laži”. I dok bi se pokušavala izvući na već stari naučeni način uslijedila bi rečenica: “U oči me gledaj!”. To su bile riječi koje su rušile sve moguće geostrateške planove izmicanja, presijecale bi sve dogovore i udruženja u tom istom naumu da se sakrije istina.
U oči me gledaj!
Bila je to rečenica koja je u meni izazivala sram zbog toga što nisam u istini. I dokle god sam bila usmjerena na svoj pogled, dokle god sam tu rečenicu iščitavala kao razotkrivanje svojeg grešnog pogleda ta mi je rečenica bila potpuni poraz, kapitulacija.
Ipak, što više sazrijevam u životnom iskustvu, sjećanje na te trenutke mi otkriva drugu stranu tog susreta, tog pogleda. Sada mi te riječi znače nešto potpuno drugačije. Sada me rečenica “U oči me gledaj!” podsjeća na majčin pogled ljubavi koji me želio ljubiti u istini. Na njezine oči koje su bile spremne čuti i najveći problem a da me i dalje ljube. Na njezinu vjeru u pogledu da ću se odlučiti za istinu koliko god zbog istine morala pretrpjeti.
Ovo vazmeno trodnevlje nekako me baš potaklo da razmišljam o pogledu, ili o pogledima. Zamišljam pogled Marije i Isusa u Betaniji dok mu je noge pomazala dragocjenom nardovom pomasti. Pogled u kojemu je Marija iskusila ljubav zbog koje je Isusa pratila na njegovu križnom putu.
Promatram poglede Isusovih učenika za vrijeme posljednje večere. Jude koji je već sklanjao svoj pogled od Isusova milosrđa. Petra za kojim se ono poslije, kad ga je zatajio, Isus obazre i pogleda. Ivana koji se privio uz Isusove grudi i koji je na vrhuncu Golgote pod križem i dalje upirao pogled u svoga Prijatelja koji ga je ljubio do kraja.
Uranjam u pogled Majke Marije kojoj je mač boli razdirao srce za njezinim sinom a ona je gledala njegove oči gledajući u njima Svjetlost onda kada je cijeli svijet prekrila tama.
Pitam se, u što ja gledam ovoga Uskrsa?
U čije oči upirem pogled?
Spoznajem li da nisu bitni moji promašaji i slabosti, nego Isusov pogled ljubavi kojim me želi svaki dan iznova dotaknuti? Jesam li spremna odlučiti se za Istinu i biti slobodna, da mogu i ja drugima biti pogled kojim će ih Isus gledati. A to je uvijek pogled koji prihvaća i dopušta drugomu da pogriješi. To je onaj pogled koji je vjeran i ne odustaje od onoga koga ljubi. To je onaj pogled koji nije nametljiv, koji ne prisiljava. To je pogled koji vjeruje u tebe, čak i kada sam ne možeš povjerovati. To je pogled koji ti je potreban svaki dan. Nemoj skrivati svoga pogleda, “U oči ga gledaj!”
s. Matija Pačar
Autorica slike: Eva Vukina
