Još je jedna godina za nama. Ispisali smo još jednu knjigu od 365 stranica. Ovo su dani u kojima se prisjećamo svega onoga što nam se dogodilo u protekloj godini, zbrajamo ono dobro, oduzimamo loše, razmišljamo o nekim nitima koje bi nas trebale voditi kroz razdoblje koje je pred nama. Razmišljajući o tome što ću pisati, rekla sam sebi: joj, samo nemoj o novoj godini, svi će se sad raspisati o tome, daj nešto drugo smisli… No, nalet inspiracije je bio jači.
Zavirila sam malo u svoj dnevnik… Zanimljivo je ponovno proživjeti neke trenutke čitajući ono što je o njima zapisano. Pročitala sam dosta poticajnih misli koje su mi drugi upućivali, a koje sam često sebi ponavljala. Bez obzira na sve padove, sva razočaranja koja sam doživjela, moj je duh uspio održati dozu borbenosti i uvijek sam, nekim čudom, uspijevala ustati. Bilo je tu i situacija u kojima sam dolazila pred zid, nisam znala kuda, bezbroj puta su mi breskve padale po glavi… No, sve su to stvari iz kojih sam uspijevala nešto naučiti. Kažu, nekada pobijediš… a nekada učiš (ne gubiš!).
Imam potrebu podijeliti s tobom ono što sam naučila u protekloj godini. Prijatelju, život je borba. Reći ćeš, pa dobro – to sam već čuo sto puta… Što mi sad tu ti imaš novo reći? Nekako se ta fraza uvukla u naš svakodnevni govor da, kada nam to netko ozbiljno kaže, uopće ga ne shvaćamo tako ozbiljno. Svijet gledamo kroz ružičaste naočale i tako sebi stvaramo sliku o životu kao nečemu što ide bez problema, sve samo cvijeće i zvjezdice. No nije baš uvijek tako. Život jest borba. Čovjek mora proći kroz brojne kušnje, nekada pobijediti, nekada pasti, ali iz svakoga pada treba nešto naučiti. Nitko nikada nije rekao da će biti lako. Nemoj se sad, molim te, izvlačiti na ono da nitko nikad nije rekao da će biti ovako teško… Rekao bi jedan moj profesor, komentirajući poteškoće kroz koje studenti prolaze na fakultetu: „Tko te pita? Šuti i radi!“ Ne želim ti sad pametovati ovdje… Samo ti želim reći da, sportskim rječnikom rečeno, nema zabušavanja! Ako život zamisliš kao utakmicu, kao borbu, pronaći ćeš more inspiracije u njemu. Nijedan boksač ne ulazi u ring nepripremljen. Treba proliti litre znoja, odraditi stotine napornih treninga, zaliječiti desetke krvavih žuljeva i rana da bi bio spreman za borbu. Zato – nema labavo! Pumpaj! Pripremi se za izazove koje ti život donosi. Svaki novi dan je nova borba. Svaki dan imaš priliku za novu pobjedu, stvar je samo u tome kako ti doživljavaš svoje mogućnosti. Stisni šake i zube, nasmiješi se onima koji te ruše jer ti možeš sve u Onome koji te jača! Imaš oslonac u svom Bogu, a ako je On za tebe – pa tko će protiv tebe? Možeš sve. Nemoj odustajati. Već sutra će ti se dogoditi nešto zbog čega ćeš poželjeti dići ruke od svega i odustati. Ali ne. Tada sklopi ruke u molitvi i reci svome Ocu što te muči. Reci svojoj Majci što ti je na srcu, ne otvaramo slučajno s njom prvu stranicu knjige pod naslovom Nova godina. Crpi snagu iz molitve, iz euharistije. Bog je tu za tebe u svakom trenutku, 0-24. Potpuno besplatno. Nikad te ne ostavlja na čekanju. Nemoj zaboraviti! On računa na tebe. Želi da ti, baš ti, budeš instrument u Njegovim rukama i odsviraš najljepše skladbe koje je skladao kada te stvarao jer Njegovo si djelo. Remek djelo! Ne zaboravi to.
Zašto ti ovo pišem? Zato jer sam shvatila da sam se redovito izmotavala svaki put kada je Bog imao neki prijedlog za mene. Kada god bi me nešto upitao, dao poneku ideju i priliku da sama sebi dokažem da sam sposobna za nešto, ja sam redovito nalazila izgovore. A On mi je svaki dan iznova dokazivao da s Njim sve mogu. Trebala sam se samo prepustiti…
Ispričat ću ti jednu priču… U nekoj je kući izbio požar. Roditelji i djeca su uspjeli pobjeći vani, ali je jedan sin ostao zarobljen unutra. Vatra se previše proširila da bi se otac mogao vratiti po njega. Dječak je izašao na prozor i dozivao oca, a kada ga je ovaj vidio, dotrčao je ispod i rekao mu da skoči, da će ga on uhvatiti. No, dječaka je bilo strah, rekao je ocu: „Ne vidim te!“ A otac mu je rekao: „Ja vidim tebe. Skoči!“
Hrabro samo. Ne boj se. Skoči!
Iva Budimir