Bilo je negdje ovo vrijeme prije tri godine. Proljeće, sve je vani cvjetalo i zelenilo se, a ja sam počeo venuti. Venuti unutar sebi i prepuštati se nezamislivim stvarima za jednog mladića od dvadeset i koju godinu. Ono što mi se počelo događati toga proljeća 2013. bilo je u najmanju ruku strašno iskustvo, iskustvo kojega se ne volim ni prisjetiti, ali želim jer sam svjestan koliko mladih, mojih prijatelja, poznanika, kolega i veliki broj nepoznatih danas prolazi kroz slične stvari i jer im želim pomoći pronaći izlaz iz situacija koje ću opisati.
Moje su misli tada zaokupili strahovi. Neobjašnjivi strahovi, strahovi praćeni panikom i velikim nemirom i uma i tijela. Naravno, kao i svaki prosječni student, nisam o tome govorio, svoje sam neraspoloženje pravdao svakodnevnim situacijama koje su mučile i druge. Nisam bio svjestan što mi se događa, gubio sam volju za pokretanjem života, a strahovi od različitih stvari su postajali sve češći i sve jači. Dijelio sam svoje strahove samo sa svojom djevojkom, koja kao ni ja nije znala što mi se događa i zašto me strah banalnih stvari i zašto me realni razgovori s njom ne mogu uvjeriti da je besmisleno strahovati. Neobjašnjivi strahovi. Prisilni strahovi. Tako ih opisujem u ovome trenutku, kada sam se izdigao iznad njih. No, tada, dok su se događali, za mene su bili itekako realni, itekako stvarni i po mojoj logici jako mogući da se meni dogode. A čega sam se bojao? Svega. Ukoliko bi na tijelu primijetio bilo kakvu anomaliju, bio je to razlog za ogroman strah. Nekoliko puta sam sebe uvjerio da bolujem od leukemije, različitih oblika raka i slično. Naravno, nikada nisam bio u pravu. No toga nisam mogao biti svjestan u tom trenutku. Još samo dodatno hranio svoje strahove surfajući po internetu, umišljajući simptome smrtonosnih bolesti i s pomoću interneta i svojih strahova uvjeravao se da sam teško bolestan. Bilo me strah sjedati za volan ili voziti se autobusom, u strahu da ću smrtno stradati. Nisu to bili samo strahovi od smrti. Na fakultet nisam ni odlazio, bio sam uvjeren da ću se pred profesorima zalediti i da će mi se nešto loše dogoditi. Nisam bio sposoban moliti se Bogu, bio sam uvjeren da me kažnjava za svaki moj grijeh i da je licemjerno moliti mu se. Vrijeme je odmicalo, djevojka i ja i dalje nismo znali što se događa, ona me uvjeravala u besmisao mojih strahova, a ja nju u njihovu stvarnost i postojanost. Ubrzo su strahove počeli pratiti panični napadi i znao sam dane provoditi u kući, zatvoren u sobu i plačući. U jednom trenutku sam se odvažio reći svojoj obitelji što me muči u tim mjesecima. Naravno, nisam im pričao da su mi problem strahovi, jer su meni oni bili realni, nego ono čime se ti strahovi bave, što je subjekt njihovoga postojanja. Nisam mogao jesti, nisam mogao više glumiti u društvu da sam dobro i da bih to izbjegao, sve sam se više zatvarao u kuću. Čak sam par večeri, da bih zaspao, znao konzumirati alkohol koji bi me uspavao, ali ono što je sutrašnji dan nosio bilo je još gore. Došao sam do zida u kojem su se svi moji strahovi pretvorili u strah da sam poludio i da sam izgubio zdrav razum i da nikada više neću biti onaj neopterećeni, samouvjereni mladić koji je mogao učiniti što god je zacrtao.
Moja mama je stjecajem okolnosti poznavala jednu predivnu osobu koja je bila terapeutski psiholog po struci i nakon dosta nagovaranja uputila me njoj. Ja sam prethodno već razgovarao sa svećenikom i mislio sam da će ispovijed riješiti sve moje probleme i da je njihova srž u grijehu. Dobro stanje nakon ispovijedi bilo je kratkoga vijeka. Od prvoga susreta s psihologinjom sve je bilo drugačije. Pričao sam joj o strahovima i logici po kojoj mi dolaze u glavu, ona me pažljivo slušala i nakon toga krenula mi objašnjavati moje stanje. Saznao sam da sam anksiozan. Da patim od akutne anksioznosti, što god to značilo. Ne želim vam prepričavati naše susrete, nego vam reći što sam naučio od nje i kako me naučili spriječiti strahove i vratiti mi vjeru u sebe.
Anksioznost mi se pojavila zbog razlike u onome što sam očekivao od sebe u životu, onoga kakav sam želio biti i onoga što sam ja stvarno bio. Anksioznost se očitovala kroz strahove i ogromnu tjeskobu nakon što sam se zapustio u životu i gledao život kako prolazi pokraj mene, a ja nisam bio stvarni sudionik događaja. Podigao sam sebi granice koja sam zacrtao bio da moram preskočiti i u trenutku kada sam shvatio da nisam uspio u bilo čemu od postizanja tih ciljeva, moje tijelo i psiha su rezultirali anksioznošću koja se pojavila u obliku nerealnih strahova, nekontrolirane panika i bezdušne tjeskobe. Nakon nekoliko susreta s psihologinjom, shvatio sam da ja nisam zapravo dovoljno poznavao sebe, nego da sam živio život za druge. Želio sam biti onakav kakvim su me drug željeli vidjeti, a ne biti onakav kakav ja iskreno u dubini sebe žudim biti. Prihvaćao sam pravila s kojima se nisam slagao, da bih zadovoljio kritike mase i bio oblikovan kao prihvatljiv u društvu. Ja zapravo nisam poznavao sebe, nisam volio sebe i nisam bio zadovoljan sobom. Kroz vrijeme izlaska iz anksioznosti učio sam zavoljeti sebe, prihvatiti se točno onakvim kakav jesam i biti svjestan svojih vrlina i mana, a ne osuđivati svoje mane i misliti da me Bog kažnjava zbog njih. Kroz upoznavanje sebe i vjerovanje u sebe, počeo sam iskrenije vjerovati u Boga, tek kada sam shvatio da me ni on ne kažnjava nego prihvaća sa svim mojim grijesima, počeo sam ponovno moliti. Jedna od stvari koje ljudi koji prolaze kroz slične probleme doživljava je misao da su bolesni, poremećeni, ludi… Kako mi je divno bilo kada sam od psihologinje shvatio da to nije ni bolest, ni psihički poremećaj, a pogotovo da nisam lud, nego da prolazim kroz razvojnu fazu koja je često popraćena s anksioznošću. Saznao sam da nisam ni jedini, ni prvi, a ni posljednji koji to proživljava, nego da mnogi moji vršnjaci prolaze kroz slične stvari i pokušavaju ih riješiti na različite načine, a rijetki se odvaže uputiti psihologu zbog straha da će ih društvo obilježiti ili se boje činjenice da njihov odlazak psihologu potvrđuje suludu ideju da su izgubili zdrav razum.
S vremenom sam se učio kontrolirati svoje strahove, nisam uvijek uspijevao, nekada me hvatala panika, ali svaki onaj put kada sam uspio kontrolirati strah koji mi je u tome trenutku došao i shvatiti da je to nestvaran strah, strah od nepostojeće situacije, nego da me moj mozak uvjerava u taj strah iz različitih razloga, osjećao sam se kao olimpijski pobjednik. S vremenom sam naučio što je zdravo za moj duh, za moju psihu, za moje tijelo i počeo sam više ugađati sebi. Ugađati sebi, ne u smislu živjeti razvratnijim životom, nego ugađati sebi onime što je dobro za mene.
Nije bilo lako, niti vam tvrdim da će ikome od vas koji proživljavate anksioznost biti lako prebroditi je. Ali, izlaz je jako blizu. Uvijek je jako blizu. Kad ste najdublje zakopani, i dalje jako je blizu. Samo trebate biti spremni izaći kada vidite izlaz. Prvi je korak pronaći psihologa. Prvo sam se obratio ljudima koje najviše volim i sve vas pozivam da to napravite, ali često ti ljudi nisu stručni i usprkos njihovoj najiskrenijoj želji da nam pomognu, s vremenom nam ne bude bolje. Ja sam imao sreću da me majka uputila na poznanicu psihologinju, a vas ja upućujem da zatražite stručnu pomoć. To ne znači ni da ste bolesni ni poremećeni, shvatit ćete to nakon prvog razgovora s psihologom, ako niste shvatili kroz ovaj tekst. Ti razgovori su redovito jako ugodni i jedini im je cilj pobijediti ono što vas muči. Zaboravite vremenske rokove za koliko želite pobijediti to što vam se događa, pobijediti ćete onda kada budete spremni prihvatiti sve ono što ste vi i kakvi ste vi.
Danas, nakon što je anksioznost dio moje prošlosti, ne mogu reći da sam ponovno isti kao prije. Ja sam sada bolja verzija staroga sebe. Ja sam verzija sebe koja ima još puno raditi na ispravljanju stvari koje nisu dobre na meni, koja mora pobijediti još puno svojih mana. No, ja prihvaćam svoje mane sada, ne dopuštam im da one mene pobijede i uvjere me da nisam vrijedan. Ova nova, modificirana verzija mene, dopušta Bogu da uđe u moj život i utječem se njemu u popravljanju štete na sebi. Ova nova verzija mene sam vjerniji ja, ispunjeniji ja i konačno, sretniji ja.