Dobra priča

Stari mudri učitelj sjedio je pred gradskim vratima. Naišao je došljak i upitao ga: “Kakvi su žitelji ovoga grada?” Učitelj ga upita: “Kakvi su žitelji grada iz kojega dolaziš?” Čovjek odgovori: “Sebični su, zli, okrutni, pokvareni i licemjerni.” Učitelj mu odgovori: “Takvi su i žitelji ovoga grada.” Naiđe potom i drugi čovjek te upita staroga učitelja: “Kakvi su žitelji ovoga grada?” A učitelj ga upita: “Kakvi su žitelji grada iz kojega dolaziš?” A došljak reče: “Dobri su, velikodušni, prostodušni, dobronamjerni i ljubazni.” Učitelj reče: “Takvi su i žitelji i ovoga grada.” Promatrao je to s čuđenjem učenik i upitao učitelja zašto je tako bio odgovarao. A učitelj reče: “Zar ne znaš da čovjek u svojem srcu nosi sav svoj svemir?”

Neki seljak je hodao uz rijeku i izgubi sjekiru. Rijeka se sažalii izbaci mu srebrenu sjekiru. Seljak reče da to nije njegova. Rijeka mu izbaci zlatnu, a on reče da ni to nije njegova.

Rijeka se zadivi tolikoj čestitosti te mu vrati njegovu sjekiru, a

srebrenu i zlatnu mu daruje. Drugi seljak zaželje to isto postići. Hotimice baci sjekiru u istu rijeku, a ona mu ne vrati ni njegovu.

Neki čovjek krene na put posjetiti svoje prijatelje. Hodao je prašnim putem, sunce mu je već bilo iznad glave i on je bio žedan i gladan, a nije ponio ništa za jelo i piće. Uhvati ga očaj zbog dugoga puta koji je trebao prevaliti po toj vrućini. I tako zaokupljen crnim mislima i ne primijeti kamen na putu, pa zapne i ozlijedi nožni palac. ,,Otkuda taj kamen?” Ta ga je misao potpuno obuzela. Kao da ga je netko namjerno stavio! I kamen postade veći. ,,Netko je stavio kamen da bi me povrijedio!” Kamen postade još veći. ,,To je učinio netko tko me mrzi!” Kamen postade toliko velik da mu zakrči put. Čovjek pomisli na ljude koji ga mrze i žele mu zlo. Nakon te misli kamen postade visoka planina. Tako zbunjen čovjek sjedne na rub ceste. U tom trenutku cestom naiđe neka žena i makne kamen koji joj se ispriječio na putu. Tada čovjek shvati da teškoće na putu ne postoje zato da bi nas pobijedile, nego da mi pobijedimo njih. A to možemo samo onda ako znamo kako smo doista sposobni svladati sve zapreke na životnom putu prema svomu vječnomu cilju.

Neki tvrdica unovči imetak,

kupi grumen zlata i zakopa ga pred gradskim zidinama. Kasnije je neprestano tamo dolazio i ogledavao svoje zlato. Neki nadničar iz okolice opazi njegova dolaženja i sazna istinu i uzme zlato kad se tvrdica udaljio. Drugi se dan vrati tvrdica i, kad nađe mjesto prazno, stane plakati i čupati kose. Kad ga neki čovjek vidi onako žalosna i sazna razlog, kaže mu: “Ne žalosti se nego uzmi kamen, postavi ga na isto mjesto i misli da tamo leži zlato, jer se ionako nisi njime

služio kad je bilo zlato.”

Ezop priča da je neki čovjek, sjedeći na morskoj obali, gdjeno se valovi lome, brojio valove. Stalno je griješio u brojanju. Stoga je bio žalostan i srdit. Pristupi mu lisica i reče: “Što se, predobri, žalostiš zbog valova koji su prošli? Potrebno je da odsad počneš brojiti, zanemarivši već prošle.”

Čovjek na putu u Atenu susretne stranca i upita ga: “Koliko je odavde udaljena Atena?” Stranac odgovori: “Hodaj!” Misleći da ga stranac nije razumio, putnik ponovno upita: “Koliko je odavde udaljena Atena?” Opet je dobio isti odgovor: “Hodaj!”. Tada čovjek nastavi hod posve ozlovoljen. Nakon nekoliko koraka stranac mu dobaci: “Još dva sata!” Putnik nervozno reče: “To si mi mogao odmah reći!” Tada stranac reče: “Prije sam morao vidjeti kako hodaš!”

Jednoga dana bogati otac poveo svoga sina da provede noć s jako siromašnom obitelji, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novca za trošenje.

Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednoga psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku terasu  s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.”

Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin kazuje. Tada dijete doda: “Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni.”

 Kad mjerimo ono što imamo, rezultat je naše viđenje života. ako imamo ljubav, vjeru, prijatelje, zdravlje, smisao za humor i pozitivno mišljenje, imamo sve u životu.

Ne da budeš pošteđen svake patnje, niti da tvoj budući put bude stalno posut ružama, niti da gorke suze nikada ne obliju tvoj obraz, niti da ikada okusiš bol… Sve ovo, ne, to ti ne želim! Jer, ako srce nije očišćeno suzama, ne može biti oplemenjeno u boli – jer bol i nevolja te nose u zajedništvu s Marijom i Djetetom i njihov smiješak dat će pouzdanje i utjehu. Moja želja za tebe je ova: Ostao zahvalan i očuvao uvijek u svom srcu dragocjena sjećanja na dobre stvari u svom životu. Podnosi hrabro iskušenja kada križ pritišće tvoja ramena. I kada se vrhunac, na koji se moraš penjati, čini nedostižnim. Ako čak i svjetlo nade nestaje, neka svaki Božji dar raste u tebi i neka ti pomogne godinama obradovati srca onih koje voliš da uvijek imaš pravog prijatelja, koji je dostojan prijateljstva, koji ti daje povjerenje kad god ti nedostaje svjetlost i snage da bi se mogao održati u oluji i da bi tako ipak stigao u visinu. Da bude s tobom u sreći i boli smiješak pun miline utjelovljenoga Sina Božjega, i da budeš uvijek tako povezan s Njime, kako On to želi za tebe.

(Stara irska blagoslovna želja)

Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Vidjet ćeš kako nailazi na mnoge kušnje.
U proljeće, radovat ćeš se gledajući ga kako mu cvjetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snjegove i hladne vjetrove koji mu dolaze sa sjevera. Sviđa ti se stablo koje se lagano njiše na toplom ljetnom suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako žeđa u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom ljetnom kišom kako bi utažilo žeđ. Sviđaju ti se sjajne šarene boje jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti darovalo prelijepe krajolike? Ali primjećuješ njegovo ukočeno tijelo na hladnoj kiši u ledenom prosincu? Uočavaš li zebnju kad mu vjetrovi odnose list po list? Zimi će ti se svidjeti vijugave siluete koje bijeli snijeg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snijega?

Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored ljepote uoči patnju. I reci sebi: “Slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju ljepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čovjeka ili stabla, ima lijepih dana ali i nevremena, oluja, tuča, suša…”  Ne postoji život bez kušnje. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svaka kušnja skriva jedan trezor. Otkrit ćeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago, ono će promijeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.

Kušnja te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali kušnja je poziv na uzdignuće. Zamisli što bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čahure. Zamisli koliko bi nestalo ljepote kad gusjenice ne bi prihvatile kušnju promijene. Čovjek raste mijenjajući se, od razdora u susret, od napuštanja u prihvaćanje. Tako zrijemo prihvaćajući mnoga umiranja čitavoga životnoga vijeka, umiranja vode u nova rađanja.

Ne trči prema kušnjama. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao. Ali kad se kušnje ispriječe na putu, ne bježi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj naprijed. Idi dalje. Promatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.

Zašto se čudiš što se dobre ljude izlaže udarcima da bi ojačali? Čvrsto i snažno jest samo ono stablo na koje čest nasrće vjetar; od samog, naime nasrtanja skuplja se u sebi i pušta korijenje dublje, lomljiva su stabla koja su nastala u sunčanoj dolini.

Čovjek koji je vodio dražbu nije se trudio oko stare i oštećene violine, te nije želio gubiti svoje dragocjeno vrijeme na nju. Držao ju je visoko u ruci i glasno upitao:
“Koliko nudite za ovu violinu?”
“Jedan dolar, dva. Samo dva dolara.”
“Dva dolara. Tri dolara?”
“Tri dolara prvi put… tri dolara drugi put…”
U tom je trenutku jedan stariji čovjek požurio iz stražnjeg dijela prostorije prema violini, uzeo je u ruke, obrisao prašinu i nategnuo žice. Zasvirao je na njoj melodiju tako čisto i lijepo kao da anđeli pjevaju. Melodija je utihnula i čovjek koji je vodio dražbu reče tiho i mirno:
“Koliko nudite za ovu staru violinu?”
“Tisuću dolara… nudi li netko više?”
“Dvije?… Tri tisuće dolara?”
“Tri tisuće prvi put… tri tisuće drugi put… tri tisuće treći put.”
Ljudi u prostoriji su zapljeskali, a nekoliko njih upitalo:
“Nije nam baš potpuno jasno što je zapravo povisilo njenu vrijednost?”
Odgovor je

stigao vrlo brzo: “Dodir vješte ruke.”

Vrijednost nečega proizlazi iz ruku onoga u kojima se nalazi. Ako ste i vi u pravim rukama i vaša će vrijednost biti veća.