Dobra priča

Za vrijeme iznenadne oluje, lav, pas i zec se skloniše u istu pećinu. Sprijateljili su se, iako su imali različite ćudi.

Gospodar pećine, vidjevši ih, uzvikne: “Ugodno sam iznenađen! Snaga, vjernost i plašljivost su se sprijateljili na mom imanju.”
Kad se gospodar udaljio, lav reče:
“Ja sam sigurno vjernost!”
“A ja sam plašljivost!” – reče pas.
“Onda sam ja snaga!” – završi zec.

Bila jedna grupa žabica koje su se htjele natjecati. Željele su se popeti na visoku kulu. Došlo je mnogo gledatelja da daju podršku žabicama. Utrka je počela… Ali… Nitko od gledatelja nije vjerovao da će neka žabica uspjeti doći do vrha kule. Klimali su glavama i govorili: “To je veoma naporno!!! Nikad neće uspjeti!“ Ili: “U tome neće uspjeti, jer je kula veoma visoka!” Žabice su počele zaostajati, osim jedne, koja je brzo puzila sve više i više… Gledatelji su vikali: “To je vrlo naporno! Nitko neće tako visoko dospjeti!“ Jedna po jedna žabice su odustajale i okretale se natrag… Osim ove jedne koja je ustrajno išla naprijed Nije se htjela predati! Na kraju su sve odustale, osim ove jedne žabice, koja se sama samcata popela na vrh kule! Ostale žabice, kao i gledatelji, željeli su saznati kako je baš ona uspjela napraviti ono što su svi smatrali nemogućim. Jedan gledatelj pristupio je žabici i upitao je od kud joj tolika snaga. Tada se pokazalo da je žaba pobjednica gluha!!!

Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativci i pesimistični… jer ti uzimaju najbolje čežnje i snove koje imaš u svojoj duši! Budi uvijek optimist! I štoviše jednostavno budi gluh kad ti netko kaže da ne možeš ostvariti svoje snove!

Ima jedna priča o učeniku koji je svom učitelju rekao da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je poruke kako bi ga izvještavao o napretku. Prvi izvještaj bio je: “Razumijem sada što znači odreći se samog sebe.” Učitelj je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao je i tu poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam tajnu jednoga i mnogih.” I opet ju je poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena učitelj je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” Kad je to učitelj pročitao, reče: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”

Postoji kineska priča o starom seljaku koji je imao starog konja za obradu polja. Jednog je dana konj pobjegao na brežuljke. Kada su susjedi tješili seljaka zbog nesreće, on im odgovori: Nesreća? Sreća? Tko zna? Tjedan dana poslije konj se s planine vratio s krdom divljih konja. Susjedi su seljaku čestitali na sreći. Njegov je odgovor bio: Sreća? Nesreća? Tko zna? Kad je zatim seljakov sin pokušao pripitomiti jednog divljeg konja, pao je s njega i slomio nogu. Svi su mislili da je to velika nesreća. Ali ne i seljak čija je jedina reakcija bila: Nesreća? Sreća? Tko zna? Nekoliko tjedana poslije došla je vojska u selo i unovačila sve sposobne mladiće koji su bili u selu. Kad su vidjeli seljakovog sina sa slomljenom nogom, ostavili su ga na miru. Je li to bila sreća? Nesreća? Tko zna?

Činilo se da je učitelj potpuno ravnodušan što ljudi o njemu misle. Na pitanje učenika kako je postigao toliki stupanj unutarnje slobode, glasno se nasmijao i rekao: “Do svoje dvadesete godine nisam se brinuo što su ljudi o meni mislili. Nakon dvadesete godine stalno sam se pitao što ljudi o meni misle. A

kad sam bio jedan dan stariji od pedeset godina, iznenada sam spoznao da su ljudi jedva na mene mislili.”

Učitelj je zagovarao neovisnost i odlučnost. One koji su beskorisno razmišljali prije odluke, okarakterizirao je ovako: “Ljudi koji o svemu razmišljaju prije nego što će učiniti neki korak, provest će cijeli život na jednoj nozi.

Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. “Brate vrataru”, reče došljak, “znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?”
“Gvardijanu samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.”
“Ne! Tebi sam ga donio!”
“Meni?”, radosna će lica iznenađeni vratar.
“Zar si ga baš meni donio?”
“Naravno, tebi sam ga donio je si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.” Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: “Zašto ovim grozdom ne bih obradovao našeg gvardijana?!”
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijeg bolesnog brata i odluči: “Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi”. Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime njime naumio obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug radosti.

 Nemoj čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S iskrom dobrote moglo bi se početi mijenjati svijet. Ljubav je jedino blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedni dar koji se to više uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga, razbacuj na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni čašu i sutra ćeš naći još više nego si ga imao jučer.

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
– Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
– Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
– Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? – navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
– Dvadeset dolara na sat.
– OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? – upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
– Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
– Spavaš li, sine? – upita otac.
– Ne, tata. Zašto? – upita dječak drijemajući.
– Evo novac koji si tražio – reče otac.
– Hvala, tata! – obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
– Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! – reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
– Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

Nekada davno je stari indijanac ispričao svome unuku jednu životu istinu: “U nutrini svakoga čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh srdžbu, inferiornost, laž, oholost, egoizam… Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža  užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.?” Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka i upita djeda: “A koji vuk na kraju pobjedi?” Stari indijanac odgovori sa smiješkom na svojem starom licu: “Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš…”

Učenik upita učitelja: “Gdje će čovjek naći ljubav i sigurnost?” Učitelj odgovori: “Mora skočiti!” Učenik će na to: “Kako skočiti?” Učitelj razjasni: “Treba skočiti u nepoznato i vjerovati da će pasti u Božje ruke.”