Ispričat ću vam jednu priču… Dogodilo se to ove godine na Uskrs poslijepodne. Baš na taj dan započelo je nešto što je sada već malo teže opisati riječima. Pomalo me stid mog pera. Bojim se da ne znam napisati ono što se zapravo dogodilo. Velika je to priča. Trajala je šest dana, a svih šest dana stane u srce. Svako novo prijateljstvo, svaki pogled, svaka pjesma, svaka riječ, mirisi, misli i osjećaji koji su tekli kroz naše tijelo ostaju urezani u srce. Srce se napuni asiškim duhom, duhom svetog Franje. I to se pamti cijeli život.
Naime, framaši Hercegovačkog područnog bratstva koji su bili na hodočašću pobjednici su kviza iz knjige „Asiški hodočasnik“. I nas 55 framaša predvođeni s područnim duhovnim asistentom fra Slavenom Brekalo te fra Tihomirom Bazinom, fra Branimirom Novokmetom i fra Željkom Barbarićem uputili smo se na Uskrs u Asiz, te tako postali asiški hodočasnici.
Moram napomenuti kako su nam svi ovi dani bili kristocentrični. Srce svakog dana bila je Euharistija koju smo slavili na različitim franjevačkim mjestima. To nam je davalo snagu, puninu i smisao ovog hodočašća. Svako euharistijsko slavlje bilo je korak da mi hodočasnici postanemo oltar gozbe Gospodnje. Oltar s kojeg će se napajati drugi ljudi.
Nakon nekoliko sati neumorne vožnje stigli smo na La Vernu. Na La Verni nas je dočekalo i malo snijega, ali ugođaj je još bio bolji. Prvo smo slavili Gospodina, misno slavlje predvodio je fra Željko Barbarić. Po hladnoći i snijegu, bilo je lakše udubiti se mislima u ovo mjesto, zamisliti svetog Franjo kako hoda bos po snijegu, po šumama. Zamisliš se kako je jedan siromašni bosonogi čovjek trpio bol koja je boljela i Isusa, ali je osjetio i ljubav kojom je ljubio Isus. Pogledom u tu prirodu i te kamene građevine shvatiš kako je Franjo bio pomalo lud, ali i hrabar. S toliko godina napustiti ugodnost i toplinu doma i otići u takvu „džunglu“ da bi se molio Bogu. Predivan pogled na La Vernu ostavlja dojam sjedinjena sv. Franje s prirodom.
Drugi dan našeg hodočašća započeli smo svetom misom u Porcijunkuli. Fra Tihomir Bazina predslavio je Euharistiju. Bilo je predivno. Proslaviti Isusa baš u toj crkvi koju nazivamo: „Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda“. Nakon naslikavanja, krenuli smo u razgledavanje, bio je ovo velik dan, obišli smo ostala svetišta po Asizu: Sveti Damjan, Sveta Klara, Sveti Rufin, Chiesa Nouva i slatki mali Rivotorto- Vijugavi potočić.
Došli smo na pola puta, Greccio nas je čekao u srijedu. Čekao nas je i malo duže, jer nam je trebalo vremena dok smo okružili do njega, budući da ga Šima (naša navigacija) nije pronašla. I tako malo kružeći, kunjajući stigli smo do Greccia. Pitam se samo, kako je sveti Franjo izdržao toliko hodanje, kuda je lutao da nam je tako udaljio svetište od svetišta. Kad smo stigli ponovno divljenje! Predivna priroda, a Greccio smješten u prirodi, u stijeni. Mjesto gdje je sveti Franjo dočekao Božić, gdje je napravio jaslice. U Grecciu je uvijek Božić. I uvijek je predivno. To treba udahnuti i prodrijeti okom u to mjesto kako bi sveti Franjo ostavio otisak u našem srcu, kako bi osjetili nešto Franjino tu. To je bilo također jedno od mjesta gdje smo slavili Gospodina, a tog dana misu je predslavio fra Branimir Novokmet. Ovog dana posjetili smo i Fonte Colombo, Spoleto, svetište svete Rite (Cascia) i rodnu kuću svetog Benedikta (Norcia).
Čovjek kada dođe u Asiz ne može razlučiti koje je Franjino boravište važnije, a Franjo je imao više utočišta. Kod svakog svetišta jedan od fratara koji su išli s nama ispričali bi nam nešto o svetom Franji i mjestu na kojem stojimo. Iz svake priče shvatila sam kako je svaki od njih koristio prefiks „naj“ u najsvjetlijem pogledu na Franju. Mjesto gdje je sveti franjo najviše molio, najviše volio, najljepše mjesto, gdje se Franjo najviše volio povlačiti u osamu, mjesto koje je najviše utjecalo na Franjino obraćenje… I onda shvatiš kako ne znaš dobro opisati ono što osjećaš jer sve što govorimo o svetom Franji vežemo s najljepšim i najuzvišenijim pridjevima. Ali ja bih ipak ovaj četvrtak malo istakla. Mjesto gdje danas naš, sveti Otac Franjo počiva, sigurno je najposebnije mjesto svih nas franjevaca u životu.. Slaviti misu u Bazilici svetog Franje koju je predslavio fra Slaven Brekalo, razgledavati Donju i Gornju baziliku te na kraju doći do vrhunca koji se krije na dnu, u kripti – mjesto gdje je položeno tijelo našeg serafskog oca. Veličanstveno! Kleknuti na to mjesto i moliti se kod groba svetog Franje… Nakon bazilike, uz malo više napora penjali smo se i do Carcera. Brat Sunce pokazao je malo više topline prema nama tog dana pa su neki malo izgorjeli, neki ožednjeli, ali ni to nije bilo strašno kad je ekipa bila odlična. Uz malo igre, koncentracije, pjesme, novih razmjena iskustava o životu nekih Frama i framaša brzo smo se popeli do Carcera koje je slično Grecciu. Franjo i priroda. Mir i tišina. Molitva i ljubav ostavljena na tom mjestu dišu i govore sami za sebe.
I tako smo došli do zadnjeg dana. Sjećam se riječi jednog framaša, sada već fratra koji je rekao: „Postoje trenutci koji su u nama, trenutci na koje su čovjek uvijek vraća. Postoje ljudi koji nas oduševe. Postoje mjesta koja nas uvijek zovu natrag. Negdje duboko u nama, ondje gdje kraljuje Vječnost, naš identitet započinje svoje oblikovanje. On je uvijek spoj naših trenutaka, mjesta i osoba. I Osoba.“ Baš ovaj citat opisuje naš petak, vratili smo se na izvore. Vratili smo se ondje gdje nas je srce pozvalo. Baš sve, na izvor, okrijepiti se i napuniti baterije do kraja kako bi se mogli vratiti u drugu krajnost, u našu Hercegovinu. Ponovno smo otišli do Porcijunkule, do naše Kraljice i tamo smo slavili Gospodina, uistinu bilo je to slavlje. Nakon misnog slavlja koje je predvodio fra Slaven Brekalo, svatko je ostao jedno duže vrijeme kod Porcijunkule gdje se fino smjestio kako bi se pomolio.
Nakon Porcijunkule krenuli smo u Baziliku svetog Franje i ostali tu do polaska. Ponovno smo se molili kod groba svetog Franje, družili i šetali uz neizostavne selfije, a onda se jednostavno okupili kako bi ipak krenuli svojim kućama. E tek tada je nešto puklo, kada se spuštaš niz stepenice od bazilike i znaš da su to tvoji zadnji koraci tog dana u gradu Asizu. No dobro, jednostavno se na zadnjoj stepenici okreneš i kažeš: „Blagoslovljen da si od Boga, sveti grade, jer će se po tebi spasiti mnoge duše, jer će u tebi stanovati mnoge sluge Božje i jer će mnogi iz tebe biti izabrani za kraljevstvo vječnoga života“.
Kao što sam u uvodu napisala, stid me moga pera. Teško je nekome opisati što je Asiz jer svatko ga je doživio i doživljava na neki svoj način, svatko gaji neke osjećaje prema tom gradu i prema tom našem Siromašku, svetom Franji… Mogu samo reći da je Asiz mjesto koje me već danas zove natrag, da su dani provedeni u Asizu, dani na koje ću se uvijek mislima vraćati, da je to moj izvor, na koji ću nadam se otići bar još jednom, kako bi se napojila. I tako ukrcavajući se u bus, bacila sam pogled još jednom na baziliku i rekla: „Doviđenja Dragi, doviđenja!“. I tako je završila još jedna uskrsna priča o hodočašću hercegovačkih framaša u Asiz.
Magdalena Šaravanja (Frama Široki Brijeg)