Čitajući knjigu ‘Asiški hodočasnik’, točnije vodič za hodočasnike kroz Asiz i upoznavajući svetog Franju malo dublje, tih dana nisam mogla ni zamisliti kako će mi važan biti baš uvod kojeg preskočim u čitanju. Da, da… onaj uvod koji mi je obično dosadan. U ovom se uvodu spominje Franjin godišnji odmor. A meni godišnji odmor tada nije bio ni u snovima zbog mnogih obaveza i (ne)mogućnosti. A u ovom slučaju baš taj uvod postao je početak onoga što se riječima ne može ni opisati, a što dušu ispunja nekim posebnim mirom.
Toga dana, po zagovoru sv. Franje, Bog nam providi da kao pravi „asiški hodočasnici“ možemo otići na godišnji odmor. Bez nekih velikih očekivanja, ostavljajući brige na granici, tri hodočasnika – s Asiškim u srcu – krenusmo na put. Prvi dan smo putovali do Pariza, gdje smo prenoćili i sutradan uživali u njegovim ljepotama posjećujući mnoge znamenitosti kao što su Eiffelov toranj, Sainte chapelle, muzej Louvre, Palais de justice, te smo mogli uživati u pogledu na Pariz s vrha Notre-Dame, najpoznatije gotičke katedrale. Uz zalazak sunca završili smo naš susret s Parizom, plovidbom po rijeci Seini. Sutradan dođosmo do Neversa. Nedjeljno jutro u tom gradiću bijaše veoma spokojno, baš kao i sam osjećaj na grobu svete Bernardice. Njeno neraspadnuto tijelo izgledalo je kao da spava i sanja nešto prelijepo. Koje li milosti biti tu, na grobu one koja je vidjela Majku Božju. Završismo posjet Neversu susretom u s Gospodinom u Euharistiji i moleći se svetoj Bernardici za zagovor.
Približismo se i Taizéu, malenom selu u Francuskoj. Već i prije ulaska u Taizé prostrani pašnjaci i polja odaju ljepotu tog mjesta. Mir, priroda,tišina… Već se polako i gubi tišina jer stigosmo. Tisuće mladih iz cijelog svijeta stiglo je taj dan u Taizé. Radosni, ali i umorni od puta, upoznali smo se sa programom za taj tjedan. Lijepo je zvučao taj program, ali je još lijepše bilo kada se počeo odvijati. Tisuće mladih, večernja molitva zajedno s braćom iz Taizéa…Ispreplitanje pjesme, tišine, molitve…Toliko mladih iz različitih zemalja, a svi slave Gospodina kao jedno… Radosno smo nakon toga čekali jutro. To jutro, kao i svako u Taizéu, započinje Euharistijom. Mogu vam reći, nema boljeg početka dana nego s Gospodinom u Euharistiji, primajući Ga pod obje prilike. Svaki dan u Taizéu bijaše ispunjen; od jutarnje, podnevne, večernje zajedničke molitve, razmatranja Evanđelja , rada u skupinama, zajedničkog objeda, kiše koja nam ne smeta, čaja koji je najbolji na svijetu pa sve do besplatnih zagrljaja s ljudima koje i ne poznaješ i druženja mladih iz cijeloga svijeta. Nova prijateljstva, nova iskustva, nove spoznaje… Mnogo različitosti, a jedan cilj – Gospodin Bog Svemogući. Tjedan se polako primicao kraju i bio sve ispunjeniji. A onda dođe i nedjelja, osjećaj kada se u isto vrijeme raduješ jer si mogao biti tu i u isto vrijeme ti je žao jer odlaziš.
Taizé je jednostavnost koja ispunja srce. Sveti Ivan Pavao II kaže: “…čovjek prolazi kroz Taizé kao pokraj izvora vode. Prolaznik se zaustavlja, utaži žeđ i nastavlja put…” Ovim putovanjem i mi , baš kao i ovaj prolaznik, barem malo utažismo žeđ za Izvorom. Njemu, Izvoru Života, neka je vječna hvala i slava.
Magda Glibić, Frama Mostar
Foto: Maciej Bilas