Gospodine Isuse Kriste, ti koji si svjetlost i radost našega života… Mojim je mislima krenula molitva koju već neko vrijeme nisam molila. Pojavila se nenadano kao signal upozorenja da mi je baš to potrebno. Podsjetiti se odakle sam krenula. Svaki put se zaustavim na dijelu… Daruj nam duha poniznosti i jednostavnosti, da nas oslobađa od robovanja nama samima. Postati rob samoga sebe, težak je teret. Niti jedan drugi čovjek te ne može toliko učiniti nesretnim koliko ti možeš sam sebe i zato je bitno izgrađivati se u pravom smjeru.
Znati kome pripadaš i gdje želiš biti. Život je divlja rijeka. Baca te sad na jednu, sad na drugu stranu i pogled se lako zamuti. U tom mutnom periodu te vreba onaj koji te treba jadnog, izgubljenog i nesigurnog kako bi mogao manipulirati tobom. Sumnja u ono što jesi zaroni glavu u pijesak i čini se da više ništa nije bitno. Da ona uvjerenja koja si godinama gradio u ovom svijetu ne vrijede. Četiri zida, za koje si bio uvjeren da su čvrsto sazidana, sruše se u prašinu. I ostaneš ležati dolje na tlu, a iznad tebe samo nebo. A onda to Nebo posvijetli temelje na kojima ležiš i daje znak da gradiš ponovo. Temelji su bitni! Sve cigle i zidovi mogu biti smrvljeni, ali temelji su već davno nekad postavljeni u dubini franjevaštva. Gradeći velike kule često zaklonimo pogled onome iz čega smo nastali. A tako je bitno spustiti se dolje i podsjetiti se na svoje početke. Iznemogao i prašnjav gradi ispočetka i ne zavaravaj se, opet će to biti cigle istih uvjerenja jer to si ti i ne možeš od sebe. Cigle koje nisu pripadale toj građevini urušile su je. Zato gradi čvrste temelje da barem kad zastraniš imaš na što pasti. Mnoge su se crkve uzdizale na starim temeljima. I ti ćeš otići, a trag tvojih temelja biti će pokaz da je tu živio čovjek. Svi odlazimo i ostavljamo za sobom netko ništa, netko nešto, netko sve. Ono ništa ljudi će zaboraviti, nešto će pamtiti, a sve će podijeliti. Pa ostavi barem nešto. U nedjelju je pokopana Iva, fratar reče da je bila trećarica. Ne poznajem Ivu i ne znam kako je živjela, ali mi je mislima samo prošlo kako se jedna Franjina svijeća ugasila. Gori duplo! Ostavila je za sobom nešto. Svjedočanstvo da se u franjevaštvu isplati živjeti i u njemu umrijeti.
Evo vam i moje nešto. Nekoliko rečenica ispisanih srcem. A svaka od njih je želja da se ti i ja trgnemo i živimo dostojno onoga za što smo stvoreni. Ako ti ijedna odgovara, uzmi je. I da utvrdimo, franjevaštvo je stil života i ako ga iskreno kreneš živjeti nikada ne prolazi želja za njim. Vjeruj mi. Zastraniš i zalutaš, ali se i vratiš jer je to kruh koji te hrani, snaga koja te jača. I kada izdaš franjevaštvo, izdao si sebe, a to boli. Ali se i oprašta. I samo suza klizne niz obraz jer znaš da te netko i grešna prihvaća, da ti netko grešnom oprašta, da te netko grešnoga voli. Di ćeš čovječe ljepšega temelja?
Mir i dobro!
Ivana Ivanković