Dragi Isuse,
zapela sam. Opet.
Antonia
Kad sam bila mlađa nastojala sam uvijek redovito pisati događaje iz svog života u dnevnik. Nisam više tako malena, ali još uvijek pišem u njega. Kao malo ‘odraslija’ odlučila sam tu staru bilježnicu pretvoriti u inbox mojih poruka za Isusa. I vjerujte, ima tu svega. Ova poruka mi je jedna od najdražih. I najčešćih.
Zapela sam ovih dana. Ništa ne ide onako kako bi ja htjela, sve je nekako teško i komplicirano , neriješivo. Milijun i jedno pitanje s istim početkom… Zašto? Bez ijednog odgovora. Najgore je kad sami sebe krenemo mučiti s analiziranjem stvari tražeći uzročno-posljedične veze prošlih događaja. Poput nekih kemičara pravimo pokuse od naših života i onda kad nastane eksplozija i oboji nam lice u crno, padnemo na pod i buljimo u prazno. Ta to je i najlakše. Zavući se u mišju rupu i kukati nad vlastitim životom. I što sad? Pala sam, dolje sam i ne znam se dići. Kažu mi: „Ustani, idi dalje! Sjeti se da je Isus pao tri puta, ali je uvijek nastavio!“. Moj lukavi, bezobrazni odgovor koji služi samo kao izlika često bude : „Ja nisam Isus, i nisam jaka kao On…“ I tako ostajem ležati na podu zatrovanih misli, bez da otvorim prozore svog srca i pustim Ljubav da djeluje. Skontam nakon nekog vremena da ne mogu tako dugo ne otvarati Njemu. Gostu koji uporno kuca.
Žao mi je što dozvoljavam da se udaljim od Njega, jer svaki put kad me netko upita tko je za mene Isus puna sam mira i s velikom radošću objašnjavam tko je moj Brat. Jer vidite, ja smatram da je On uvijek tu, gdje god da sam. Zamišljam da je uz mene i sada, i smije se koliko misli imam u ovom trenutku. Mi smo vam skupa u gradu dok zaglušuje techno glazba, skupa smo i u Njegovom domu dok svira najzvonkija tišina. On stvarno je moj najbolji prijatelj, koji je uvijek tu. Samo sam ja ona loša strana medalje prijateljstva. Zaboravim na njega u neredu svojih misli i sjetim Ga se opet tek nakon što vidim staru bilježnicu koja čeka da se u nju nešto zapiše. Sjetim se da sam zaboravila da ima Netko tko me bezuvjetno voli više od svog života…
Teško je ustati nakon pada, stvarno je. Ušuškaš se u tu kolotečinu depresije i odustaješ. Prepuštaš se samome sebi, a to je ono najgore. Yves Ivonides u svom Vječnom Zaljubljeniku to lijepo kaže: „Svatko je sebe zarobio onim što je jače od njega. Ima samo jedna sloboda, samo jedna uzvišena vlast: gospodariti nad samim sobom!“ Gospodariti nad samim sobom. Jednostavno zvuči. Na kraju krajeva, jednostavne stvari i jesu one koje su najteže. Ali ako već ja ne mogu pravilno vući jedra svog života, zašto ih ne bi prepustila Onome koji to jedva čeka da učini. Potrebno je samo malo vjere. Ništa više od veličine zrna goruščice. Vjerovati kad je najteže. Kad te križ poklapa toliko da koliko god želiš ustati ti ostaješ ležati. Pljuju te pogrdama, udaraju bičevima nerazumijevanja, uskraćuju ti vodu ljubavi koju zaslužuješ. I ti se predaješ i pitaš zašto…?
Zapela sam. Priznajem. Svela sam vjeru na osjećaj. Osjećaj mira i „sve je uredu“ osjećaj. Ali ona to nije. Ona je puno više. Što mi još treba ako imam nju? Možda mali milijun stvari. Zašto? Da bi bila sretnija. Ne. Definitivno, ne. Ne treba mi ništa dok uz sebe imam Njega! Klišej? Ni u kojem slučaju. Dok god ne povjerujemo da je On stvarno taj koji nas gura da ustajemo kad padnemo ovo će biti Njegova najveća želja za nas. Da mu povjerujemo! Nema zidina koje On ne može srušiti, ni rana koje On ne može izliječiti niti problema za koji On nije rješenje. Na nama je da se trudimo vjerovati. I nastaviti kad zapnemo. Antonia, nastaviti kada zapneš! Sjetiti se Prijatelja koji je tu! Jer, što ti još treba i zašto?
Antonia Gašpar