Ne stigosmo se, kako se priča po raznoraznim druženjima, niti pošteno osvrnuti na prethodnu godinu, mjesece i dane kad tamo, već sa svih strana stižu vijesti o početku Došašća, božićnom ugođaju, pripremama, šapama, vjenčićima i svim ostalim popratnim sadržajima. I dok se pokušavamo više ili manje opirati posvjetovnjačenju Adventa povlačeći se u vlastitu sobu ili prigodna društva kako bismo osmislili razne self ili teambuidinge s ciljem kvalitetno proživljenoga vremena, pokušajmo u obzir uzeti i evanđelja koja ćemo kroz ova četiri tjedna imati prigodu slušati kod sv. Mise kako bismo pomoću njih, jer od njih i najviše trebamo očekivati, dobili nadahnuća koja će pratiti naše adventske korake.
Došašćem započinjemo novu liturgijsku godinu u kojoj će nas uglavnom pratiti evanđelje po Mateju. Tako, već na prvu nedjelju imamo prigodu slušati odlomak iz njegova dvadesetčetvrtog poglavlja. Dakle, ne prva, nego posljednja poglavlja. Ona koja prethode samoj muci. I, za razliku od onih početnih što govore o Isusovu dolasku kojega se za Božić sjećamo i kroz Došašće osobito pripremamo, odlomak Prve nedjelje odašilje nas, na prvi pogled, u budućnost kojoj ne znamo ni dana ni časa, s pozivom na bdijenje, nadanje i iščekivanje (Mt 24, 37-44). Na jednom mjestu, Isus će čak i kazati da nitko taj čas ne poznaje, doli Otac (usp. Mt 24, 36). Nekakav logički zaključak koji iz svega proizlazi jest kako nam nije dano biti poznavateljima budućih vremena. S druge strane, umjesto da samim tim što nam onda to poznavanje u određenom smislu izmiče iz horizonata nama moguće percepcije, Isus nas poziva na čine osobite aktivnosti u sadašnjem trenutku, upravo zbog budućnosti koja nam dolazi ususret. Štoviše, sama sigurnost Njegova dolaska, kao i sigurnost dolaska kradljivaca na naša vrata što današnje evanđelje čini osobito aktualnim, temeljni je pokretač našega djelovanja. Drugim riječima, njegov prvi dolazak i iskustvo susreta koja smo s tim istim Betlehemskim djetešcem imali i imamo kroz naša svakodnevlja, učvršćuju nam obzorje nade kojoj ujedno, kroz iskustvo susreta, istovremeno težimo.
Da bi nam bolje objasnio u čemu se sastoji kršćansko bdijenje, Isus pred nas stavlja primjer Noinih dana, u kojima se jelo i pilo, ženilo i udavalo do dana Noina ulaska u korablju za potopa koji odnije iste ove opterećenjake životnom stvarnošću, bez da su išta mogli naslutiti. Zacijelo, svima nam je zajednička nužnost ishrane. Jedemo i pijemo. Preživljavamo. Doduše, zbog nečijeg prejedanja i prepijanja drugi gladuje i žeđa jer, prejedeni i prepijeni ima potrebnu jedino – spavati. Nekad se u tom stanju jave i nuspojave rastezljive od pretjerane nježnosti do pretjerane agresivnosti, s jedinom konstantom (pre)spavanja. Doista, ako bolje razmislimo, Isus nas poziva uočiti temeljnu razliku koja će jednoga čovjeka što radi u polju uzeti, a drugoga ostaviti. Ona se sastoji u budnosti, svjesnosti trenutka u kojemu se živi. Isus će na drugom mjestu pozvati na prepoznavanje znakova vremena, dok će isti ovaj tzv. eshatološki govor (o posljednjim stvarima) zaključiti o spašenicima koji takvi postaju činjenjem prema najmanjima s kojima se sam Gospodin poistovjećuje (usp. Mt 25, 40).
Svi smo mi dionici jedne, ljudske, naravi. I svi živimo u nekim ustaljenim okvirima. Postoje čak i one norme koje ne zarobljavaju, te su nužne za uspostavu nekog normalnog življenja. U kontekst nužnosti osobito valja pribrojiti, kako vidjesmo, one biološke faktore uz čiju pomoć tako reći preživljavamo. No, očito se traži više. Jer, u pretjeranoj brizi i skupljanju nužnoga, može nam promaknuti ono bitno. Zato će Gospod i kazati da čovjek živi od svake riječi što izlazi iz Božjih usta, kao i to da nam je potrebno obraćenje, ili zaokret. Zato, neka ovo Došašće ne bude vođeno trbuhom! Jer, trbuh teško vidi dalje od vlastitog pupka. Uslijed svih konzumerističkih ponudica kojima je cilj ono što nikako ne bi trebao biti cilj i smisao Božića – zasićenje – usudimo se pružiti pogled, otvoriti srce, isprazniti višak trbušnih nakupina, bistriti um, izoštriti percepciju, rasporediti dnevne obveze i pritom izbjegavati spremanje u zadnji čas koji našim sugovornicima i sustolnicima puno više skriva i oduzima, nego što otkriva i daje. Iznad svega, molimo! Ne da bismo u nju bježali od nemoći vlastitih strahova i promašaja, nego da bismo istinski stali pred živoga Boga i njegovu Riječ – tražeći nadahnuće za činiti više, dopuštajući da progovori (nekad bolnu, ali iscjeljujuću) istinu o nama, te da iz tog suočavanja izađemo jači, plemenitiji i spremniji, osobito za promjene.
Znamo dobro, čisto ljudski, da nas onda kada smo spremni, bdijemo i osvrćemo se oko sebe, zapravo ništa ne može iznenaditi i zaskočiti, te pritom djelujemo, vršimo. Jer, jednostavno, spremni smo (na sve). Dok, s druge strane, spremanje u zadnji čas izrazito je turbulentan proces koji se na prvi i izvanjski pogled može pričiniti uspješnim, ali iza sebe ostavlja nesreću bolnog i frustrirajućeg suočavanja sa samim sobom. Pred Bogom koji dolazi. I traži. Mene. Što sam učinio? Što činim? Hoću li išta promijeniti?
fra Antonio Šakota