Znate one adventske kalendare koji iza svakog datuma kriju po jednu kockicu čokolade? Znate na što mislim? Na one kalendare koje vežemo za djetinjstvo i čokoladice koje su bile namijenjene za svaki dan u prosincu? Ako ste bili pažljivi i pošteno držali ritam, na današnji dan biste trebali imati (tek) sedam čokoladica manje i (samo) sedam prozorčića otvorenih.
E baš tu kod tog „tek“ i „samo“ mi odrasli upadamo u zamku. U isto vrijeme Božić je tako daleko a opet tu. Toliko je još dana do 25. prosinca a grad je već odavno okićen, ulice sjaje u bojama lampica, kafići odzvanjaju ritmom zvončića, filmove prekidaju božićne reklame… A opet, toliko je još samo malo vremena ostalo do rođenja Njegova a mi se gubimo u početnom sjaju i tu i ostajemo, daleki i nespremni. Danas u evanđelju, dok gori plamen druge svijeće, Ivan priprema put za dolazak Gospodinov, put do jaslica, put do srca. A zamisli kako je sad tamo. Zamisli kako je u gradu koji cijelu godinu u svojoj crkvi skriva tisuće jaslica i u bilo koje vrijeme u stanju je upaliti svjetlo zvijezda Badnje večeri. Zamisli kako je u gradu koji u sebi skriva pažljivi rad prstiju ljudi koji su, svaki u svom kutku svijeta, izrađivali drvenu štalicu za Tesarova sina. Zamisli kako je u gradu čija davna 1223. godina krije tajnu zbog koje naš dom postaje dio Betlehema u čijoj se toplini rađa dijete Isus. Greccio. Grad do kojeg te vodilo petnaest raskrižja, tri kružna toka, sto semafora, pokvarena navigacija i četiri sata vožnje po Rietskoj dolini. Vožnje koja te uspavala pa razbudila, neočekivano izmorila, razljutila i nasmijala i izludila od iščekivanja. A onda oduševila ovim skromnim samostanom usječenim na sedamsto metara visine brda, njegovim popločanim uzbrditim stazama i stepenicama koje nose umorne noge do vrha. Voljela bih kad bi moje srce ovoga došašća bilo poput Greccia. Moje srce koje čezne biti meka kolijevka koja će skrivati pospano Djetešce, danas i sutra. I znam, Isuse, da je ponekad teško doći do ovog mog, među brdima skrivenog grada. Da je ponekad teško otvoriti gradska vrata i uvući se u ovo srce.
Jedno te sada molim. Nemoj se nikada umoriti od koračanja prema meni, kucanja na teška vrata i dozivanja. Pomozi mi da pripravim put za tebe. „Svaka dolina da se ispuni, svaka gora i brežuljak da se slegne! Što je krivudavo da se izravna a hrapavi putovi da se izglade!“ (usp. Lk3, 1-6). Daj da budem kao Greccio. Da oduševljavam. Ne sobom, nego Tobom, nego Tvojom svjetlošću koju će svijet vidjeti u mom oku. Rodi se tu ovog 25. prosinca. I ne odlazi. Da uvijek i zauvijek nosim Tvoj smiješak i miris kože koju bode oštra slama. Daj da budem kao Greccio. Da jaslicama u svom srcu jednako oduševljavam i krajem studenoga i na Božić i osmog travnja. Da sjećanje na mene bude sjećanje na Tebe, rođenog u nedostojnoj štalici srca moga. Da kao Greccio nosim Tebe rođenoga za nas. Daj da budem kao Greccio već danas, jer danas nije „tek“ druga nedjelja došašća.
Ivana Milićević