Ovu noć osvjetljuje najsvjetliji plamen svijeće. Noćas te srce opet podsjeća na onaj slatki osmijeh koji odavno već treperi gore negdje iznad zvijezda. I uzaludno se pokušavaš zaskočiti i uhvatiti ga, on je predaleko. I daleko će ostati sve do vječnosti. Neke se noći ne mogu prespavati. Neke noći kao ova, kad bura premješta oblake po nebu i mjesec kroz krošnje pravi sjene na grobovima.
Misli ti se vraćaju negdje daleko, kad sve činilo kao dosadna kolotečina koja, tek sada, gledana iz ovoga kuta ima svoj smisao. I dogode se neki trenutci kad bi mijenjao smijeh i buku ljudi za samo minutu šutnje pored jedne osobe, kad bi mijenjao tisuću praznih riječi za samo jednu pravu, kad bi sve uspomene bacio za samo jedan duboki uzdah doživljen sada, spalio sve slike samo za čvrsti stisak ruke i svijet zaustavio na sekundu samo za jedan jedini ali najjači zagrljaj. Ponekad puno više boli ono što smo propustili učiniti nego ono za čime žalimo što smo pogriješili. U crnini noći, više od onih pogrešnih, bole neizgovorene riječi, nezagrljena ramena, nenasmijani obrazi, neugrijane ruke, nedodirnuto čelo i nezakoračena stepenica. Boli i ne popušta. Jer da si znao da je posljednje, sigurno bi najmilije izgovorio i zagrlio da ruke otpadnu, nasmijao najglasnije, bez prigovora zakoračio još tu jednu stepenicu i nježno najjače poljubio za ispraćaj. Sigurno. A ovako, taj posljednji, završio je kao jedan najobičniji u nizu, možda i najgori od sviju do tada. Kako boli pomisao da nisi bio spreman osobu dostojnu najčistije ljubavi ispratiti kako zaslužuje. Jesi li danas spreman, svjesno, posljednji put vidjeti nečije cipele koje, umorne od života koračaju prema oblacima, oči koje slute rastanak i uzdah koji se polako uzdiže iznad tijela? Jesi li svjestan da će doći dan kada ćeš biti daleko od osobe koja se posljednji put svojim usnama napreže da izgovori tvoje ime a ti ćeš bespomoćno gledati u daljinu i nećeš moći odgovoriti? Tada će sve zauvijek prestati. Čega ćeš se sjećati? Za čime žaliti? Jesi li sutra spreman nasloniti ruku i sjećati se mirisa kože koju zemlja pokriva dva metra ispod?
Voli ljude koje Nebo sada stavlja pored tebe. Živi srcem da svaki trenutak s njima bude najslađe urezan u tvoje sjećanje. Živi ovaj trenutak bez pretjeranog planiranja, ljubi bez straha, voli unatoč daljini i stvaraj svoj život. Stvaraj život koji ti nikad poslije neće nabijati na nos sve ono što si trebao učiniti, a nisi. Danas imaš preko osamdeset tisuća sekundi da napraviš promjenu. A samo jedna je dovoljna. Zakorači, udahni, reci, zagrli, oprosti, potrči, poljubi, dodirni, tipkaj, nazovi… Možda ćeš drhtati, možda se smijati sam sebi, možda plakati i žaliti, a možda i uživati. Ali bar ćeš znati da si dao sve. Male stvari čine promjene. Ali te male stvari traže najviše pažnje, traže tebe.
Jedino ti možeš donijeti Ljubav ljudima pored sebe, jedino ti možeš početi stvarati zajednički album u vašim srcima i (možda) jedino ti možeš donijeti Sunce koje će svanuti u nečijem mračnom jutru. Danas ukradi tu sekundu da ispuniš prvu stranicu tog albuma. Danas je savršena prilika koji ti neće oprostiti ako je prekrojiš za neke nove dane. Taj dan obično ne dođe. Ili dođe onda kad ljubav želimo utisnuti u najskuplje cvijeće na grobu koji skriva samo hranu za crve. Jer najgore je kad pada čista, krupna suza i ostavlja trag na prljavoj, mramornoj ploči groba osobe kojoj nismo dali sve ono što smo imali u planu. A ništa nas nije priječilo…
Ivana Milićević