Teško je napisati ili nešto posve novo reći o svetom Franji što već niste čuli ili pročitali. I svaki pokušaj pisanja o sv. Franji zapravo ostaje na pokušaju. Taj svetac koji još uvijek, skoro 800 godina poslije svoje smrti, budi znatiželju ljudi bez obzira na vjersku, nacionalnu, ideološku ili ne znam kakvu drugu pripadnost. Bez obzira na dob, spol i rasu, pored sv. Franje nitko ne može ostati ravnodušan. Nikada sv. Franjo nije niti će biti do kraja shvaćen. Vjerujem također da niti smrt koja ide u korak s našim životom nije bila ravnodušna kada ga je pratila kroz život. Jer Franjo ju je nekako ‘pripitomio’, doživljavao kao nešto posve normalno i naravno, redovito i prirodno u svome životu, nešto što će ga sustići prije ili poslije. Ali Franjo ju je, pokazat će se, iznenadio, zaskočio… Dočekao ju je spremno i uspravno. Nije mu mogla ništa, ama baš ništa. U prilog tomu ide i njegovo svjedočanstvo kada prije nego je predao dušu Bogu poziva i samu smrt na pohvale Bogu, rekavši joj: “Dobro mi došla sestrice smrti” (usp. 2 Čel. 217).
Zaista treba biti hrabar ovako nešto izreći. I ne samo hrabar. Treba biti spreman cijelim svojim bićem dočekati sestricu smrt. Hrabrost definitivno nije dovoljna. Od rođenja do smrti trebao bih svakodnevno biti svjestan da ću jednoga dana biti samo prah i pepeo, i da ću poneku bitku sa smrću možda i dobiti (bolest, životne opasnosti, neizvjesnosti, razne krize itd.) ali rat uvijek dobiva smrt. Međutim, očito je iz Franjina života, pobjeđujem je samo ako je pripitomim i prihvatim kao svakodnevnu suputnicu na mome životnom putu. Tek joj tada mogu zajedno sa svetim Franjom reći “dobro mi došla sestrice smrti”. Kako to postići?
Najprije moram znati tko sam i što sam. Kada su Franju upitali tko je, Franjo je odgovorio da je glasnik Velikoga Kralja. Mi ćemo kršćani za sebe uvijek reći svoje ime i prezime, tko su nam roditelji, braća i sestre, odakle smo, itd. Međutim, malo će tko reći, ili nitko, da smo djeca Božja, učenici Isusa Krista. A to zapravo jesmo. To je ono temeljno što stoji u našoj osobnoj iskaznici. Zato je potrebno upoznati sebe. A kad upoznaš sebe, shvatiš od koga si, za koga si, i zbog koga si, shvatiš da si od Boga, dijete Božje. Druga bitna činjenica je kuda idemo. Ako cijeli svoj život zbrojimo I oduzmemo, onda shvatimo da idemo prema Nebu, vječnosti, Bogu… Dakle, naše konačište nije nešto banalno i prolazno. Nego dapače nešto uzvišeno i sveto. Vječni život s Bogom. I sada! Kada znam tko sam (dijete Božje) i kamo idem (Nebo) ovo što se nalazi između toga, ovaj sadašnji trenutak i cijeli moj život, dobiva na važnosti, na težini, na odgovornosti. Dakle, ne mogu se prema životu, prema onome što činim i radim odnositi neodgovorno, kao da moj život završava u mrtvačkom lijesu. Jer sam ja kao dijete Božje koje je stvoreno za Nebo iznad svega toga. Uzvišeniji sam od te prolaznosti i raspadljivosti. Banalnosti. Ovo je Franjo savršeno shvatio: da se njegov život ne završava na padinama Umbrije, nego da on kao dijete Božje nadilazi sve uzvisine umbrijskih brežuljaka i stremi prema Nebu čvrsto stojeći nogama na zemlji. Zato je Franjo uspio zaskočiti i preskočiti sestricu smrt. On je za nju bio previsok. Ako tako sebe shvatiš, onda ćeš je i ti k’o od šale preskočiti kada te sustigne na putu života.
fra Slaven Brekalo