Modernim rječnikom, sveti naš Otac bijaše jedan mučki provokator… Zato što je provocirao onda, zato što provocira i danas – zato ga se uopće sjećamo, zato netko ima i želje i volje nasljedovat’ tog tipa. Provocirati životom živeći Evanđelje… Uvijek iznova mi zvuči super ona primjedba mnogijeh kardinala i biskupa da je to što Franjo traži prezahtjevno, da je nemoguće živjeti životom prema Pravilu što ga je napisao. Ipak, našao se jedan mudar čovjek među tom svitom i reče da se ne ‘zaliću’ s reakcijama i izjavama, jer ako to ustvrde nešto takvo, ispast’ će da je nemoguće nasljedovati Evanđelje. A Evanđelje provocira. A Franjo. Ružan k’o lopov. Malešan, neugledan, sanjar, bivši zatvorenik, odbačen od obitelji, ali prihvaćen od Boga – takav kakav je. Ali ne da ostane takav kakav je. Nego da se primakne još više onomu koji ga je pozvao. ‘Idi, popravi moju crkvu!’ Popravlja Franjo i sama sebe. Radi na sebi. Kao potvrdu za uspješan rad na popravcima stigle su stigme. Volio je Boga i, kao što reče Majka Terezija, pokušavao je čitav život činiti nešto lijepo za njega. Prije 800 godina zakotrljao je jednu veliku provokaciju. Provokaciju koja se zove živjeti Evanđelje radikalno, strasno, životno, neustrašivo i ustrajno. Bez vlasništva, u čistoći i u poslušnosti. U jednostavnosti i poniznosti. Htio je biti manji. Kakav projekt!!! Biti manji… Kako aktualan provokator. Kako živ svetac! Kako blizak brat!
Naše Pravilo kaže da je pravilo i život manje braće obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Taj Franjo ostaje još uvijek mučki provokator. Onome koji ga želi slijediti, pokušavajući mu biti sličan, slijediti njegove savjete kako se približiti Bogu, kako upoznati i prepoznati Boga, neće biti svejedno uzme li u ruke Pravilo. Neće mu biti svejedno ako otvori Evanđelje na koje ga Pravilo upućuje. A tamo može zateći samo zadirkivanje i provokacije. “Ako želiš… Tko želi poći za mnom… Ljubiš li me?” Franjin život je provokacija koja pokazuje da je nešto takvo moguće. Da je moguće željeti upoznati Boga. Da je moguće poći za Njim. I da je moguće ljubiti ga po receptu koji je ostavio Svetac. Naš otac sveti Franjo Asiški. Drago mi je što sam fratar. Malo mi i neugodno koliko zaostajem za likom Sveca i u koliko ga stvari iznevjerim. U koliko stvari, zapravo, ne primijetim provokaciju…
Sveti Franjo Asiški je postavio letvicu vrlo visoko. Apsurdno to zvuči kad znamo da se radi o visokoj letvici malenosti i poniznosti. Jednostavnosti i siromaštva. Ali ne samo to! Njegova molitva, njegov post, njegova mudrost, njegova hrabrost i njegova snaga su provokacija i meni danas. Njegove oči koje vide Gospodina u svim stvorenjima. Njegove uši koje čuju Gospodinov glas. Njegova usta koja kazuju Božje hvale. Njegove ruke koje se trude činiti samo dobro. Njegove noge koje nose i tijelo i duh i srce što bliže Bogu… Uzor i poticaj. “O daj da budemo radost svih ljudi, i nov krvotok novoga svijeta. Nek’ ljubav nam bude i krilo i zanos da u nama sve novo procvjeta…” A ništa drugo nego: “Bože, u pomoć mi priteci! Sveti Oče Franjo, u pomoć mi priteci!”
fra Željko Barbarić
www.frama.ba