Zadnjih nekoliko dana, možda zadnja dva tjedna, događali su se neki zanimljivi susreti sa sasvim slučajnim ljudima. Hm! Slučajnim!? Neplanirani susreti. U čijim planovima!? Jedan zanimljiv susret dogodio se u mome autu dok sam putovao prema Mostaru. Iako izbjegavam sjedati nepoznate ljude, iz raznih razloga o kojima sada ne planiram pisati, ovaj put sam sjeo jednog meni potpuno nepoznatog mladića. I ne znam zašto sam stao. Barem u tom trenutku nisam znao. Kasnije su mi se stvari malo razbistrile. Možda postale donekle jasnije.
Započeli smo sasvim neobaveznu i opuštenu priču koja se razvila u vrlo ugodan i opušten razgovor. Pričali smo o svemu, počevši od studiranja, preko međuljudskih odnosa i susreta koji su vrlo često isprazni i poprilično zamarajući, pa do nekih osobnih i pomalo drugačijih pogleda na život. Pogleda koji se ne uklapaju u masu, nego pomalo “iskaču” od neke uljuljane atmosfere. Bilo mi je sasvim jasno da ovaj mladić ne zna da sam ja svećenik i da se osjeća ugodno i opušteno. Naime, obraćao mi se sa ti. Nije da patim od nekakvog vikanja tj. obraćanja nekome iz poštovanja, ali sasvim sam siguran da je znao da sam svećenik ne bi mi se obraćao sa ti. Ostao sam anoniman. Nisam mu rekao da sam svećenik. Barem veliku većinu puta. Zapravo, to je i možda opustilo naš razgovor. Jer da je znao da sam svećenik onda bi postupio drugačije. Pitam se je sam li ga prevario ili izdao njegovo povjerenje!? Mislim da nisam i ostat ću u tom uvjerenju.
Moje sasvim obično i pristojno nuđenje cigarete dovelo je priču i do konzumacije marihuane. Pojave koja je poprilično zastupljena i skupine ljudi kojoj je pripadao i ovaj mladić. Čovjek to zaista nikada i ne bi pomislio jer on ni po kakvim stavovima ili možda izgledu nije odavao da bi on mogao biti jedan od takvih. Pretpostavljate da je ostatak našeg razgovora bio baziran na temi “pušenja trave” i o tome kako je upravo marihuana bila početni stadij mnogih danas liječenih ovisnika. Pokušaj opuštanja, trenutnog rješavanja problema ili nečega trećega nije ispravan način odabira marihuane. No, moj suvozač imao je drugačije mišljenje. Za njega to nije ništa ozbiljno i dok on to ne smatra problemom on to i ne može mijenjati. Napominjem, razgovor je bio vrlo ugodan. Ni u jednom jedinom trenutku nisam promijenio svoje mišljenje o tom mladiću koji je za mene bio poseban, niti sam, ne daj Bože, osudio tog mladića. Iznio sam mu neka svjedočanstva bivših ovisnika i na taj način u njemu potaknuo razmišljanje. A samo razmišljanje početni je stadij svakog od nas ljudi. Razmisliti o nečemu. U trenutku kada shvatim da je nešto problem ja sam spreman i pokušati mijenjati ga. Mladić je iznosio svoja zapažanja i svoje stavove. Neki su zaista ispravni. Razmišljanja vrlo dobra i pozitivna. No… Četrdesetak minuta vrlo ugodne vožnje jako brzo je prošlo.
Ta vožnja i razgovor na mene su ostavili jedan snažan dojam. Nisam se mogao oteti onoj Isusovoj kad kaže da on ne osuđuje grješnika nego grijeh. Prije je zaista nisam shvaćao, ali od ovoga susreta postala mi je jasnija. Osuditi grijeh, a ne grješnika. Ja zaista, ni u jednom trenutku, nisam osudio tog mladića nego ukazao na lošu naviku. Naviku koja može biti početak uništavanja njega samoga i njegova života. I žao mi je da se takvo nešto dogodi. Upravo zbog toga pokušao sam ukazati na ono što je potreno promjene u njegovu životu. Jasno, svjestan svega onoga što je potrebno promjene u mome osobnom životu. I shvaćam da je teško. I upravo takve Isus nas voli. On nas voli jer smo sinovi njegova Oca. Sinovi u Sinu. Ali nam ne povlađuje kao što ni otac ne povlađuje svome zemaljskom sinu. Razlog je jedan jedini. On voli svoga sina. Isus voli nas grješnike. Jesam li spreman prihvatiti drugoga koji je drugačiji od mene i biti mu prijatelj? Prijatelj koji ne osuđuje. Na kraju, prije izlaza, ipak sam ovom mladiću rekao da sam svećenik. Ostao je iznenađen i rekao: “Ako si ti svećenik, onda si ti “naj cool” svećenik kojega sam upoznao.” Lagao bih kad bih rekao da mi nije laskalo, ali sam se zapitao jesam li učinio nešto što svećenik ne bi trebao!? Možda bio preblag!? Hm!
fra Tihomir Bazina
