Mi smo ti ovdje nekako zaglibili, znaš.
Ne znamo ti ni šutjeti ni trpjeti kad treba, ni smijati se nekako ne znamo kako spada, a ni radovati. Svi smo ti nekakvi postali površni i učahureni. Svi i sve se mijenja, a opet se nitko i ništa ne mijenja. Svi i sve stoji na mjestu, a opet nitko i ništa ne stoji na mjestu.
A opet, ja ti nekako mislim da je najgore što ne znamo ljubiti. I u tome nam bolan sve loše.
Nema žrtve bez ljubavi.
Nema razumijevanja bez ljubavi.
Nema borbe bez ljubavi.
Nema plodova bez ljubavi.
Ni mira nema bez ljubavi.
Ni nade nema bez ljubavi.
Ni vjere bez ljubavi.
Ni života bez ljubavi.
Ni nas bez ljubavi.
A bez ljubavi, evo pitam se, tko smo?
Gasimo se polako bez ljubavi. Zapali nas pokoji prolazni trenutak i mislimo da je dobro, da ide na bolje i onda shvatimo kad se počnemo vremenom gasiti da je i to bila ispraznost. Ne znamo ti više bolan gorjeti u ljubavi i za ljubav. Ni pogled na Tvoj križ i primjer Tvoga križa nas ne uspije više zapaliti u toj mjeri da se mijenjamo i gorimo, izgaramo u toj tajni i veličini ljubavi.
Dragi Isuse, znam da sve ionako vidiš, ali moram ti nešto reći…
Svi su već počeli puštati božićne reklame i pričati u božićnom duhu, jer eto brzo će, kažu. E pa ja te, eto molim, da iz svoje ljubavi prema nama, iako smo ovakvi kakvi jesmo i sa svojom vojskom svetaca počneš paliti vatru u našim srcima pa da počnemo ljubiti i da u Te u toj ljubavi dočekamo. Jer bolan ništa smo bez ljubavi, bez Tebe.
U potpisu, Tvoje malo i neznatno zrno ovdje na zemlji, Zora
