Najljepše jesenske boje malo po malo osvajale su Subasio. Okupane suncem pričale su tužnu priču o prolaznosti života. Tih dana je često šetao razmišljajući o jeseni svoga života. Tjeskoba koja se uvukla u Franjino srce bila je posljedica pitanja na koje nije znao odgovor. A tako dugo ga je tažio. Pitanje je to iz spoletske noći koje svaki dan postajaše sve veći teret. Gospodine, što hoćeš da učinim? Iako je u susretu s gubavcem iskusio nadnaravnu Božju ljubav i prisutnost traženi odgovor nije dobio. Nastavio je služiti svojim novim prijateljima, ali zov samoće iz dana u dan bio je sve jači. Napuštene staze i skrovita mjesta postala su njegova svakodnevica. Misao koja je postala molitva prečesto je bila na njegovim usnama i u srcu – Gospodine, rasvijetli tamu moga srca! Provodio je sate i sate ponavljajući samo tu kratku molitvu. Ni ne znajući u samoći je naučio moliti. Jednog jutra zov srca bio je tako jak. Dok je rosa pokrivala travnjake među maslinama i čempresima, on se zaputi kamenom stazom prema dolini. I negdje na pola puta primijeti jednu malu crkvicu u ruševnom stanju. Zov srca postade još jači. Zaslijepljen jutarnjim suncem ne vidje unutra ništa. Bila je previše mračna. Mislio je okrenuti se i otići dalje. No, oči mu se brzo naviknuše na polumrak i ugledaše prelijep križ. Bio je iznad malog drvenog oltara. Pade na koljena i poče moliti. Dugo je ostao pred križem. Kao da je prvi put ugledao križ. Ovakav sigurno je. Zanesen ljubavlju promatrao je Krista koji nije bio raspet i izmučen, nego proslavljen. Činilo mu se kao da Isus ne visi na križu, nego da stoji na svom novom prijestolju. Bijaše to Uskrsli. Tog jutra Franjo je naučio jednu novu životnu lekciju. Lekciju križa. Shvatio je da njegovi križevi nisu tu da ga izmuče i ubiju, nego da mu postanu ljestve u novi Život. Prihvaćeni križ nas posvećuje i vodi još bliže Uskrslom. I tu, u crkvici posvećenoj svetom Damjanu, Franjo se po prvi put pretvori cio u molitvu. Sve njegove želje i čežnje urone u Krista. Samo je Njega tražio, samo je za Njim čeznuo. I tu se Franjo potpuno predao. Čim je odlučio nepodijeljena srca služiti začuje glas s križa. Trznu se jer misli da sanja, ali shvati da je bio itekako budan. Odjekivao je Isusov glas s križa Franjinim srcem. Uzdrmao ga je. Gospodin ga je pozvao po imenu! I on ga prepoznaše baš kao Marija Magdalena u vrtlaru nakon uskrsnuća. Početni šok se brzo pretvori u radost. Svjetlo križa obasjalo je svu tamu njegova srca. Franjina nutrina je oživjela.
Preplavi ga mir i kao da još jasnije začu Isusove riječi: Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!
Ovog puta Ljubav je imala određeno ime. Bijaše to Isus Krist koji ga pozva u svoju službu. Nestade svake tjeskobe i zabrinutosti. Jesen kao da se iznenada pretvori u najljepše proljeće. Njegova duša propupa novim životom. Franjo napokon otkrije svoj poziv. Biti Božji graditelji. Biti glasnik velikoga Kralja.
Dragi moj hodočasniče nemoj proletjeti kroz ovu crkvicu. Zastani malo u njoj. Zastani malo i u svom životu. Znam da je za mladog čovjeka to teško, ali pokušaj. Poslušaj čemu te Franjo ovdje želi poučiti. Budi uporan u traženju Njegove volje. On želi da ti budeš sretan, i zato je Njegova volja najbolji izbor za tebe. Budi uporan baš kao Franjo. Uči moliti i samo za Njim čeznuti. Budi spreman prihvatiti Božji zov u tvom srcu. Zastani i ti pred križem i osluškuj svoje ime na Isusovim usnama. On te zove. Ne boj ga se. On te poziva na promjenu vlastitog života. Na obraćenje. Poziva te da prvo počneš popravljati sebe. Raditi na sebi. Poziva te da prvo pođeš od svojih ruševina. Od svojih križeva. Jer tek tada ćeš moći izgrađivati bolju Crkvu. Molim te, zastani u ovom trenutku pred križem. Promatraj Isusovu ljubav. Dopusti mu da te voli. Jer je on baš radi tebe umro. Dopusti mu da i tvoje srce rani božanskom ljubavlju. Baš kao i Franjino. Zagledaj se u Isusa. Čezni za njim. Gledaj, raširio je svoje ruke jer te želi zagrliti. I kad te svi napuste, i kad osjetiš svu samoću života On je tu. Čovječe, Isus te želi zagrliti. Upravo sada. Dopusti mu! I u zagrljaju sve svoje brige Njemu prepusti!
fra Marko Galić