sveta misa

[“Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću ti djelima pokazati svoju vjeru.” Jk 2,18]

Restauracija čit  avoga bića nakon dvije godine. Njegovanje svega onoga posebnog što ono sadržava, ali i kajanje radi često neodgovornoga sebe i osobnog nesklada. Nereda misli, riječi i djela. Svi se mi uhvatimo u ovoj kolotečini i svima nam se ima vratiti na izvore i poput košute napojiti na istima. Izvorima koje je dvije godine zamućivao poznati nam virus, koji su bili zatvorenih brana za naš dolazak u Međugorje. No, ove godine smo ih razbili. Ove godine ostali smo preplavljeni tri dana milošću Duha Svetoga. I devet dana ranije provedenih u molitvi za ova tri. Stigavši u Gospino mjesto, na Njegov petak, duše smo obnovili ispovijedi. Sada kuću valja graditi na novim temeljima, zar ne? Tako smo i učinili. Sveta Misa bila je temelj za duhovnu, ali i fizičku snagu uspinjanja na Podbrdo te večeri i Križevac sljedećeg jutra. Na Podbrdu smo hvalili Majku pjevajući i moleći, a posebna molitva bila je kad je svatko na svoj način molio za zdravlje bolesne noge naše framašice. Kao što kaže naziv radijske emisije “Kad se smijah, tad i bijah” u tom trenutku se isto odnosilo na nas. To nam je u franjevačkom duhu. 🙂 Dobro smo se nasmijali. Gospodin je malo po malo cijelio i njenu fizičku bol, a zasigurno i naše nutranje biće. Malo se poigrao postotcima. Tu se razvila naša interna: “Hvala ti Gospodine na 30% poboljšanja i ozdravljenja. ” Trideset minuta hoda od smještaja do crkve može izgledati kao fizički zamor, pogotovo kad se radi o rujanskom zvizdanu. Netočno, prije bih to svrstala u duhovni odmor. Jer što je zamor i brdo krunica kad u svakoj možeš pronaći dio sebe i obuhvatiti u molitvi na desetke osoba. Ali bilo bi nemoguće bez Majčinog posredovanja. Nakon Podbrda isplakali smo more suza. Premda uznojni, istrošeni, na kruhu i vodi, mi smo bili blagoslovljeni. Blagoslovljeni jer imamo pastira kao što je fra Tomislav. Neumorno je molio za nas i slavio Gospodina kroz pjesmu. Subota je bila priča za sebe. Mislim da se u životu nisam toliko nahodala. Ali nakon silnih prijeđenih koraka, kao da sam tražila još. Ne znam čeme ni kako. Ali sigurno na izgradnju. Svaka postaja Križnog puta preko primjera iz života sv. Franje, činila se tako stvarnom. Živom. Na putu do masivna bijelog Križa, izrecitirali smo mu cijeli jaram svih svojih sitnih križeva. Podno bijelog križa, sivilo grijeha obojilo se u bijelu boju neshvatljivog mira. Uvijek mi je bilo čudno zašto nas stranci gledaju s tolikom blagošću, smješkaju se, izlaze na prozore, pa čak i snimaju. Jer nama je to posve normalno. Grupa mladih koja moli. Ništa čudno. Dapače, čudno ako nije tako. Ako nije framaški. Ali nismo ni svjesni da smo tih dana nekim ljudima bili otvorena knjiga Evanđelja. Nešto što nemaju priliku vidjeti u svojoj zemlji. Možda ni u vlastitoj obitelji. Ma mi ne bismo bili mi da ne posjetimo naše Nancy i Patricka. Radost našu. Njihovo svjedočanstvo je jedno od onih koje čuješ deset puta, ali svaki put saznaš nešto drugo. Svaki drugi put komponiraš vlastitu cjelinu i viziju od izrečenih riječi. Da ne pričam koga smo sve tamo susreli. U jednom trenutku bila sam i u Meksiku, Ukrajini, Slovačkoj, Urugvaju, Hrvatskoj i Španjolskoj. Dobili smo poticaj da molimo za našu braću u Ukrajini. I onda shvatiš koliko god teško bilo živjeti na ovoj grudi, da je toliko lagodno. Spokojno. I opet, ništa bez svete Mise. Ono što mi se urezalo u pamćenje te večeri jest misao: “Na drvu križa razapeti su svi naši upitnici.” Jer čovjeka od pamtivijeka muči jedno te isto pitanje:
Zašto?

Još jedna serija klizećih fluida s obraza i idemo dalje. Bilo je to za vrijeme klanjanja. Sat vremena kao deset minuta. Nevjerojatno je na kakve sve načine ljudski stvor hvali Božji dignitet. Hvala Mu.
Nedjelja je prošla u vidu zaokruživanja cijele priče. Naravno svetom Misom pod Markovim Evanđeljem. “A vi, što vi kažete tko sam ja?”
Pitanje nad kojim svatko može zastati.

Ugostili smo fra Marina koji nam je održao predavanje bazirano na početno navedenom geslu. Fra Marin kao fra Marin, humorističan i poseban, približio nam je važnost djela koje činimo. Rekao bi Jakov u svojoj poslanici: “Vjera bez djela je mrtva.” I doista jest. Otišli smo s mjesta sigurnosti u uzburkano more živoga svijeta. U stvarnost. Ovdje smo se obnovili. Ali badava nam ako to nećemo prenositi dalje. Ako se struja Božje milosti kroz nas ne pretoči u toplinu koja ima grijati bližnjega. Ako ne isijava svjetlost. U protivnom, sve završava kratkim spojem.

Hvala ti Gospodine jer si očistio naša srca. I duh postojani obnovio u nama. No, pomozi nam da zaista postanemo živi svjedoci onoga što mislimo, čujemo i u riječi pretačemo.

Frama Ružići