U nesigurnome svijetu gdje trud može uništiti pad nekog sustava, gdje možeš biti ponižen kako bi se netko istaknuo, za naporan rad možda nećeš dobiti zasluženu naknadu, po rođenju ne primiš ni potreban ti broj, gdje obitelj postaje zajednica, ljubav traži cijenu, a brak slobodu. Tu gdje je sve prolazno, ja sam tražila nešto stalno. I pronašla. Nepoznatom svecu pružila sam ruku, a on me poveo u duboki svijet milosti. Tko se ne bi zaljubio u tu malenost gdje caruje prava sloboda. Ona me zavela. Na nepoznatom putu on mi daje smjernice. Svaki moj korak praćen je njegovim i svaki korak nova je lekcija.
U glavi mnoštvo pitanja pruža mi Evanđelje, knjigu odgovora. Za svaku nejasnoću pošalje mi učitelja, svoga sljedbenika. Osjećam se odbačena, ispriča mi što je za njega prava radost. Mislim da sam ponižena, rukom mi pokaže križ. Kukam u bolovima, otkrije mi svoje rane koje radosno prihvaća, jer Gospodin tako želi. Ne prihvatim smrt, on je nazva sestricom. Osudim li druge, ukaže mi na moje grijehe. Uzoholim se, a on mi kaže kako vrijedim koliko pred Bogom i ništa više. Ne divim se prirodi, on zapjeva Pjesmu stvorova. Pokorim se tijelu, on ga nazva magarcem. Postidim se siromaštva, on se obuče u jednoga od njih i reče kako je siromaštvo jamstvo i miraz vječnoga bogatstva. Okrenem li glavu od bolesnih, on siđe i poljubi gubavca. Bojim li se ruganja, ponosno razbojniku zapjeva da je Glasnik Velikoga Kralja. Poželim li ugodne stvari, reče mi da opazim da li se pod perjem nalazi đavao, neka mi glava bude zadovoljna i slamom. Smatram li se važnom, ponovi mi da je poniznost čuvarica i ukras sviju kreposti. Poželim društvo, dade mi braću. Zaželim zabavu, pruži mi nezaboravne susrete. Klonem li u molitvi, on započne Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga… Tražeći smisao života, doveo me Kristu. Od tada je sve jasnije.
Svaki se ovaj korak iznova ponavlja. Na nekima i danas pužem, ali ne gubim nadu da ću jednom uspravno hodati. Oni svladani izgrađuju novog čovjeka u meni. A sviđa mi se nova ja. Ona koja će i nesigurna ljubiti, samozatajna povjeravati, povrijeđena opraštati, izdana vjerovati. Ovdje učim živjeti, tu sam osjetila što je prava radost. Možda nikada neću biti savršena, ali težiti savršenstvu i to je nešto. Znam da ću puno puta pasti, ali imam braću koja će me dizati. Tolike mi je milosti podario ovaj svijet, da često zaboravim da može biti drugačije. Na to me tek podsjete mladi koji uzaludno traže sreću, a ja svoj opijum imam, besplatan i jak. Pa sebi ponavljam Franjine riječi: “Da je Svevišnji razbojniku toliko toga darovao, bio bi zahvalniji od tebe!”
Ovo nije ideologija niti religija, jezik ili kultura, ovo je stil života. Nadilazi svaku uniju i federaciju, svaki zakon ili ustav, nadilazi sve ono ljudsko i ništa ga ne može mijenjati, dokinuti ili preoteti. Da se bilo gdje na svijetu nađem među hrvatima, mogu biti stranac, da govorimo istim jezikom, a da se ne razumijemo, sresti katolike, a biti neshvaćena, ali nađem li se među franjevcima znat ću da sam sa svojima.
Na koncu, ja ostajem. Ovaj put je siguran kršćanski, smjer jasan franjevački, cilj dostižan – život vječni. Jamac nam je Crkva, a vlasnik nam Bog. Tu želim postići slobodu duha u čistoći srca, poniznost, jednostavnost, siromaštvo, pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav. Sveti Franjo uči me samo dobru, a ohrabruju me njegove riječi: “Sretnih li onih koji će ustrajati u ovome što započeše od njih će buduće sablazni neke odvojiti.”
Do sada nisam učinila ništa pa krećem ispočetka, ali ne odustajem. Nemoj ni ti, tko zna kakve nas još milosti na ovom putu čekaju.
