Moram Ti priznati jednu stvar: često ne razumijem način na koji me odgajaš. U jednom trenutku si tu i ne dopuštaš mi da to ne primijetim. Odmah u sljedećem kao da me baciš u pustinju i očekuješ da se snađem. Pa kako?! Nakon što mi dopustiš da živim na Izvoru i od Izvora i nakon što me navikneš na obilje, očekuješ da se snađem na tom suhom i oporom pijesku?
Trebalo mi je dosta vremena da se snađem u prostoru. Da odredim strane svijeta. Tu su mi pomogle zvijezde. Zanimljivo je kako se u pustinji tako jasno vide. Nema ničega što bi moglo ometati njihov sjaj. Nakon što sam uvidio gdje sam, nisam bio baš oduševljen. Kako bih i bio kad si me tamo bacio… Toliko toga bih Ti rado prigovorio ali se ne usudim. Tvoja je volja da budem ovdje.
Znam sada da to nije bilo bez razloga, ali u tom trenutku mi nije bilo baš svejedno. Bojao sam se za sve. Hrana, piće, spavanje, sama sigurnost. Sve to je u mojim očima bilo upitno. Pristao sam na zabrinutost koja mi nije pomagala. U takvim trenutcima zabrinutosti i straha dođe mi jedna misao iz Malog Princa gdje on govori avijatičaru: “Pustinju čini lijepom to što negdje u sebi krije bunar.”
Paf!
Ništa više nije isto! Jedna briga manje – a sve je drugačije! Sve zbog spoznaje što znam da mogu pronaći Izvor ako budem uporan. Tako sam i krenuo na put za koji nisam znao da će me dovesti na toliko ciljeva.
Lutajući pustinjom shvatio sam nešto. Doveo si me tu da shvatim da sam ta pustinja ja. Dao si mi toliko toga u životu i nisi se nametao da sam naposljetku na Tebe i zaboravio. Valjda sam živio i preživljavao od onih privida i lažnih slika kakve se u pustinji znaju dogoditi čovjeku. No, ovo je sada bio prikaz istine. Portret mene kakvoga me Ti vidiš. Hvala Ti što si mi dao do znanja da Te moram i mogu naći. Upravo u sebi. Ne moram trčati okolo i vikati po trgovima. Ne moram bučiti ni pažnju privlačiti. Nije stvar u tome što si Ti to već prije znao. Bilo je potrebno da i ja to shvatim. Bilo je potrebno da Te pronađem baš na tom suhom i oporom pijesku pod sjajem zvijezda. Upravo tamo gdje je sve drugo daleko od mene.
Tek sam tada shvatio da si Ti upravo ono što mi treba kako bih se održao. Ti si Onaj koji može učiniti da u pustinji nikne ruža. Da u njoj živi lisica. Da u nju sleti zaigrani i odrasli Princ koji nikada nije zaboravio ostati dijete. Da se u njoj avijatičaru pokvari avion. Ti si taj koji nikada ne ostavlja. Ne razumijem uvijek Tvoje metode. Možda je upravo to razlog zašto su tako uspješne? Ne znam.
Znam jedno: Tebe čovjek uvijek pronađe upravo tamo gdje Ti se najmanje nada. U samome sebi. Ne znam zašto Te tamo ne očekujemo iako svima govorimo da si Ti naš Stvoritelj. Valjda imamo takvu sliku o Tebi da Te ne možemo zamisliti nego negdje daleko, na nekom stolcu s dugom bradom i strogim pogledom. Sreća je ta što su to samo naše slike. Ti si ipak nešto sasvim drugačije!
Hvala Ti!
fra Nikola Jurišić