U vrijeme mojih osnovnoškolskih dana popularna igračka svakog djeteta bio je romobil. Tako sam i ja, kao i sva druga djeca, od roditelja svakodnevno tražio da mi kupe romobil. Kod tog romobila najviše me privlačilo to što ga svi osim mene imaju. Na kraju krajeva sam ga dobio kao poklon za Prvu Pričest i nakon par tjedana sam ga u dijelovima bacio. Nije mi više trebao, a svoj cilj sam postigao. Par godina kasnije, mobitel. Svi ga imaju, i ja ga želim. Nakon dugog i teškog pregovaranja, dobio sam mobitel. Nakon romobila i mobitela slijedile su ostale stvari. Uvijek je bilo nešto što svi imaju, pa i ja želim. Stalna patnja koja će samo naizgled umiriti moja htijenja.
I tako svaki čovjek, od ranog djetinjstva, a vjerojatno i do kasne starosti ima neke tihe patnje. Neke želje koje je vidio kod drugih i želi ih ostvariti, želi ih imati. U stalnoj žudnji za nečim, u neprestanoj želji za imanjem, često se izgubi nešto što nam osigurava da imamo sve. Čovjek izgubi mir. Nakon što je čovjeku narušen mir, on ne kreće u potragu za mirom, njegova želja ne postaje mir, jer nije svjestan da ga je izgubio. U podsvijesti, čovjek ima prazninu koju žudi ispuniti. I onda slijedi svjetske trendove ispunjavanja života. Pokušava ispuniti život svjetovnim stvarima i želi imati više. Nameće blago i imanje, natječe se za poziciju i moć, uljepšava se za cijeli svijet, a iznutra se ruši. Događa se da taj čovjek, sjajan izvana postaje putokaz ostalima, jer zavide njegovom naizglednom blještavilu koje je lažno, koje je odraz njegova imetka, a ne njegova stvarnog stanja. Jer stvarno stanje čovjeka nije njegov iznos na bankovnom računu, automobil koji vozi, društveni status. Stvarni status čovjeka je ono što je u čovjekovu srcu. Srce je pokretač svega. A kada srce napusti mir, nemoguće je da naš um bude u miru. Onda se događaju moderni ciklusi, vrtnja u krug, traženja nečega što će ispuniti naša lutanja. Sve češći su događaji da ljudi koji su stekli materijano bogatstvo i ostvarili zacrtane ciljeve, ponovno rade stvari koje su radili i prije nego što su se obogatili. Vraćaju se izvornim stvarima jer su one te koje istinski zadovoljavaju čovjeka i koji su bliže miru. Ali i dalje u svome bogatstvu vide sigurnost na koju se mogu osloniti oni i njihovi naraštaji koji dolaze nakon njih. No, čovjek nije dužan osigurati budućnost svojim naraštajima. Djetetu je dovoljno osigurati životni start. A sve kasnije je naučiti ga kako živjeti. Jer ako djetetu podaš sve što želi, što si ga naučio? Zar je to realna slika života? Dobiti sve što poželiš. Kako će ta djeca naučiti osiguravati svoj život i živote svoje djece kada više ne bude oslonca u obliku roditelju?
Mir je, na svu sreću, nešto što se ne da kupiti. Mir je nešto što čovjek u originalu dobiva od Boga ugrađeno u svoje srce, a lako ga izgubi jureći ono što je daleko od Boga. Mir je ključ uspješnog života. Mir, koji je došao od Boga, nemoguće je održati udaljavajući se od Njega. U stalnoj i neprekidnoj relaciji su naš Bog i naš mir, a mi smo ti koji postajemo od ovoga svijeta i tražimo mir na pogrešnim mjestima. Vratiti se izvornim stvarima, to je stvarni put pronalaska našeg mira. A izvor našeg života je u Isusu Kristu, izvor je u euharistijskoj gozbi, izvor je u samom sakramentu pomirenja. Zamislite, Bog nam je ostavio sakrament koji nam otvara vrata mira, a mi za njima lutamo svijetom. Ne u raskoši, ne u javnosti, ne na sva zvona. Do pomirenja s Bogom se dolazi na koljenima, šapatom govoreći kroz rešetku svećeniku u sakramentu pomirenja. I to je put do mira u našem srcu. Biti u miru s Bogom. To je put do uspješna života. Života, koji će u ovom materijalnom svijetu završiti našim raspadom. Važno je stoga, odživjeti ga u miru, da bismo bili spremni doći pred lice Gospodinovo.
Tomislav Gašpar