650
Kada želim pobjeći od svijeta, zavučem se pod deku. Ona je zelena, a ja volim zelenu boju. I bude mi dobro tu. Danas je jedan od onih dana kad sam u “zelenom” svijetu cijeli dan. Jer to smo mi, ljudi. Navlačimo roletne po danu da bude noć, palimo svijetlo po noći da bude dan. Negdje putem smo zalutali i sve počeli raditi suprotno.
Nemojte me krivo shvatiti, ali ja ne volim božić. I nemam potrebu pisati i naglašavati kako trebamo dočekati njegovo rođenje spremno, jer smatram da se On, mali Bog treba rađati svaki dan iznova. Bez pompe. U tvom i mom srcu. I tu smo skrenuli u suprotan smjer.
Postali smo navezani na taj neki blagdanski ugođaj da bez svih ti blještavih ukrasa i “istrošenih” starih pjesama, nema onog osjećaja da je Božić – Mali Bog – Isus- blizu. A to je tako paradoksalno. Vežemo se za ljude, vežemo se za trenutke, vežemo se za stvari i osjećaje, vječno živeći između žaljenja za prošlošću i iščekivanja budućnosti. Ignoriramo činjenicu da smo tu gdje jesmo s nekim razlogom. Spakirani u dati trenutak. Da svi oni ljudi, situacije, stvari – su prolazni, i da je sasvim uredu da se sve mijenja. Ali mi smo tako zagriženi. Čeznemo za starim prijateljstvima, neprežaljenim ljubavima, trenucima koji su donosili radost. Čudimo se kako je Petar zatjio Isusa, Juda ga izdao, Toma mu nije povjerovao, a mi ga svaki dan izvrsno toliko puta preskočimo, zanemarimo, ogorčeni činjenicom da se naš život mijenja.
Navezanost na ovaj svijet tjera nas da što redovitije želimo pobjeći s njega. Pa makar sakriti se pod deku. I tu dolazi onaj “luđak”. Franjo se i te navezanosti vrlo lako riješio. I tako mu zavidim na tomu. Ni bogatstvo ni prijatelji ni djevojke ni ugled koji je imao kao asiški veseljak nisu ga odvojili od odricanja svijeta i pripadanja Njemu. Jasno je dao do znanja da pripada Ocu Nebeskom. I to tako odlučno i lako. I baš ga je bilo briga za išta osim za Njegovu volju. Trčao je gdje Ga je zvao. S osmijehom nosio Njegove rane. Volio svijet.
Bog, nije izbirljiv. On svima daje sve. Povjeruj Mu. Odbaci sve ono što grčevito stiskaš u ljušturi svog srca. I ponesi barem svoje vlastite rane i potrudi se biti slobodan. Istinski slobodan! Od svih očekivanja i razočaranja. Ti si čovjek za sebe, ne za druge. Udahni dah sadašnjeg trenutka. I pusti, da se On svaki dan iznova rodi u tebi! Neka dio ovog starog blagoslova bude moja čestitka Vama: “Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako Ga zamišljaš i bez obzira kakav ti je posao i kakve aspiracije u bučnom komešanju života imaš. Zadrži mir u svojoj duši. Pored sve prljavštine i jadikovanja, ovo je divan svijet.”. (Iz Irskog blagoslova)
Antonia Gašpar