O, koliko veličanstvena je Njegova bezuvjetna ljubav pa je za nas, u hladnoj noći, drhtao u majčinom krilu sred mraka bijedne štalice. O, koliku je samo vjeru imala najčišća od svih kad je, ponizno služeći svome Stvoritelju, položila Kralja Kraljeva na trošno drvo jaslica. O, kako mi samo, to nedokučivo otajstvo ostaje daleko i umu neshvatljivo.
Kad bi barem moje srce noćas bilo ponizno utočište za Tvog malog Sina. Daj, da večeras osjetim Njegov slatki dječji plač. Pusti moj slabi glas da pjeva o sjajnoj zvijezdi koja obasjava put do zidina Betlehema. Pusti da moje slijepe oči zabljesne blještavilo bijelih haljina onih anđela koji se njišu u ritmu Glorije. Nestrpljiva sam, Gospode. Vodi me večeras da Ga upoznam. Da me malim ručicama stisne za prst i ne pušta. Da se prignem i na dlanu Mu ispružim dar. A što darovati Onome koji posjeduje prostranstva svemira, milijarde sjajnih zvijezda i svaki naš uzdah!? Koji dar može biti dragocjeniji od svega što je On stvorio? Zlato? Smirna? Tamjan? Postoji nešto puno veće što je u nama a On to možda još nema. Nema naše srce i nas. Daruj Mu sebe. Još te u potpunosti ne posjeduje. Predaj Mu se čitav, ovakav kakav jesi, ovog Božića.
Dakle, što Mu darovati za rođendan, ovdje, na prljavom podu štalice koja pod blaženim nebom postaje prostrani dvor u kojem je rođen najveći od svih? Jednako što i On nama. Sama sebe. Možda sumnjaš, ali ne možeš ni slutiti koliko si vrijedan poklon, niti zamisliti koliko nezamjenjiv i velik dar možeš biti ako se predaš u Njegove ruke. I ne traži šarene papire i svilene mašne da izgledaš bogatije i sjajnije. On ne gleda našim očima. On gleda što se krije ispod kartonske kutije omotane celofanom. Jer, svi mi, koliko god okićeni bili, pravi poklon krijemo ispod istog kartona. Pa da On stvarno gleda našim očima zar ne bi onda svoga Sina, najvećeg Kralja koji je koracao svijetom, položio u pozlaćenu kolijevku a ne na istrošenu slamicu, ne bi li Ga onda trideset i tri godine poslije, okrunio zlatom obloženom, a ne od trnja pletenom krunom? Dok ovih dana budeš trčao gradom nemoj da ti oči zavara primamljivost izloga i sjaj skupih poklona. Pravi čar darivanja nije u samom poklonu nego u osmijehu i zagrljaju osobe koja ga otvara. A On za susret s tobom čuva najglasniji osmijeh i najjači zagrljaj. Sjeti se da postoji nešto puno dublje od kuglice na boru, crvenih mašna, umjetnih snježnih pahulja, svijeća na borovim iglicama vijenca, šarenih lampica koje trepere…
Postoji puno veća zvijezda, puno jačeg sjaja, veća od one na vrhu bora. Zvijezda rođena za tebe. Pala i sjala za tebe. I sada te obasjava svojim svjetlom. Kad budeš trčao gradom sjeti se tko prati tvoj korak. Sjeti se bez koga se Božić pretvara u jedan obični dan u godini, običan i besmislen. Sjeti se koja je cijena tvog otkupljenja. Nemoj da zvuk zvončića, „Ho-ho-ho!“ onog lika u crvenom odijelu i zveckanje kutijice nadglasaju plač tvoga Spasa koji te doziva ispod bora. Sjeti se čiji je rođendan! Sjeti se! Bar na tren…
Ivana Milićević