Moji prijatelji dobro znaju kako nijedna šetnja sa mnom neće proći bez upiranja prstom u dječicu i izjave: “VIDII BEEBE!” Nijedan odlazak u kafić sa mnom neće proći bez mog isključivanja na par minuta dok mašem djetetu koje me pogledalo sa susjednog stola. Misa u kojoj mi misli ne odlutaju ako vidim kako se dječica upoznavaju u predvorju crkve, još se nije dogodila.
Oduvijek sam se zaštitnički ponašala prema ljudima oko sebe, a posebno mlađima. Kao dijete na igralištu nisam podnosila kada bi netko zadirkivao nekoga “slabijeg” od sebe. U osnovnoj školi sam se koliko god to nisam htjela i koliko god mi je neugodno to bilo, suprostavljala nasilnicima, iako nisam znala kako.
Par godina nakon, Bog mi je poslao moje nećake s kojima iz prve ruke shvaćam kako zapravo djeca funkcioniraju. Često pomislim kako su im srca veća od njih samih. Djeca su u mojim očima ideal iskrenosti, blagosti i neiskvarenosti. Male glinene mase koje su spremne da se uz pomoć nečije ruke oblikuju ka svojim namjenama.
Jedan poznati američki autor je u svojoj knjizi o međuljudskim odnosima opisanim sociološkim pristupom velikim slovima upitao: “TKO NAM KVARI DJECU?”
Prvo što sam osjetila čitajući to je bila tuga. Odmah nakon toga sam se upitala: “Kvarim li ja djecu?” Braćo i sestre, rekli bi naši svećenici, kvarimo li djecu? Svoju, susjedovu ili možda nama stranu?
Gledajući svoju generaciju, ona je jedna od onih prijelaznih. Generacija koja je ujutro na radiju slušala sve od Prljavaca do Eminema, na HRT-u gledala reportaže o ulicama gradova koji se oporavljaju od rata, a na Novoj TV pratila sve od Ninja ratnika do Naše male klinike. Na seoskim igralištima neka od djece su se igrala graničara, dok su druga u svojim toplim sobicama otkrivala čari Facebook Igara na par kilograma teškim kompjuterima. Jedan taksist mi je jednom prilikom rekao kako sve ove promjene nisu donijele ništa dobroga. Kako nas sve to KVARI.
Moj svijet, za razliku od Kulenovićevog i od spomenutog taksista, nije crno bijeli.
Sama nisam roditelj i ne znam kako je biti jedan, ali vjerujem kako to nije nimalo jednostavan poziv. Također, vjerujem kako je iznimno blagoslovljen. Novinar Siniša Glavašević je u svojoj poznatoj izreci rekao kako djecu trebamo učiti kako njihove ruke ne smiju prljati ničija djetinjstva. Mislim kako se svi mi moramo zapitati, prljamo li mi ičija djetinjstva? Naša poznata hercegovačka poslovica kaže kako sve polazi iz kuće. Nažalost, ne slažem se s njom. Ne polazi samo iz kuće. Polazi iz svijeta. Polazi iz nas samih. Na ovoj velikoj rotirajućoj kugli na koju nas je Bog poslao, svi smo, koliko god toga nesvjesni bili, u međudjelovanju. Svi ovisimo o sebi ali i o drugima. I sve ono što činimo, ostavlja vječni trag. Posudili smo ovu zemlju od naših prethodnika. Čuvamo ovu zemlju za naše nasljednike. Pokušajmo je zajedno, koliko god to nekada teško bilo, učiniti svjetlijim mjestom.
Danas, na njihov dan, želim djeci poslati jednu poruku.
Odmah na početku da vas upozorim, ne volim obećavat’, a nažalost, ni ne mogu vam obećati puno. Ali obećavam kako ovo što vam govorim, dolazi iz ljubavi prema vama. Vremena se mijenjaju, putovi su čudni, nepredvidivi i mnogobrojni, kažu da je u svijetu trenutno kaos, ne znam, ako ćete iskreno, tko traži nemir, naći će ga, tko živi ljubav, ovo prije navedeno mu neće stvarati problem. Možda zvučim hladno, nisam takva, obećajem. Doduše, prije nego porastete, moram vas upozoriti na nekoliko stvari. Čudno je ovo mjesto, lijepo ali neobično. Vjerujem da su čudno i čudesno usko povezani pojmovi, iako se većina filologa i psihologa vjerojatno ne bi složila sa mnom. I da, stvar je u tome da vi birate kojim ćete ga pojmom opisivati. Čud(es)no?
Zapamtite, riječi ne pričaju, riječi opisuju. Ljudi žive i o ljudima se priča. No vjerujte mi, sve to je manje važno. Djela su ono što govori, bolje reći, vrišti. Ne vjerujem baš da su oči ogledalo duše, ali ako im dodaš osmijeh i način na koji gledaju, puno toga će se vrlo brzo ogledati.
Moja mama, ne bi bila baš sretna kad bi čula da vam ovo govorim, ali uvijek tjerajte po svome, pa kako god bilo. Ne zove se bez razloga vašim. Jedna spisateljica je rekla kako svatko od nas svoje životne luke bira sam, a u toj misli se vodite onom Balaševićevom kako bedem stvarno nije ništa drugo, već, široki zid.
Otvorite srca za nova iskustva, nove ljude i nove spoznaje. Učiti nije uvijek lako, razumijem, vjerujte mi. Ali je plodonosno. Ono što iz dana u dan budete shvaćali i odlučite prihvatiti, oblikovat će vas i stvarati vaš karakter.
Ovo vjerojatno nije baš promišljeno, no svugdje uvijek idite prvo srcem, pa onda glavom. Glava je dobar vodič, odmjeren i pouzdan, ali po mom mišljenju, često i previše oprezan. Više ćete žaliti za stvarima koje ne uradite, nego za onima za koje se ispostavi da su urađene neispravno.
Snove i maštanja pažljivo pakirajte i još pažljivije otvarajte. Oni su ono po čemu ste posebni i što vam nitko ne može otrgnuti. Živite svoje živote i svoje realnosti.
Ne govorim vam da će biti lako. Neće. I sama još uvijek odrastam i otkrivam svijet oko sebe. Na vašem putu ćete naići na razočaranja, iznenadne promjene, neprežaljene gubitke i bezizlazne situacije. Ne klonite duhom, i Biblija vam govori. Tek u mraku ćete vidjeti tko koliko sjaji.
Kada postane teško, otrčite ka svome izvoru i zagledani u odsjaj vode prisjetite se zašto ste započeli.
Slušajte ljude koji vam žele dobro. Ali ne previše. Vaš put je vaš put. I sve prečice i sve zaobilaznice kojima krenete, jednako su vrijedne. Bilo da tim putovima radosno trčkarate ili ih umorno prokopavate vašim još malim i slabim ručicama, svaki od njih će nositi svoj cilj. Koliko god on daleko i nedostižno izgledao.
Kao što je Hitrec za Smogovce rekao: “Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.”
Tako i vi, maleni naši, vi ste naš zalog za budućnost.
Što god bilo, ne dopustite svijetu da vam izbriše sjaj iz očiju i ugasi vatre koje gore u vašim srcima.
I sam Krist je rekao: “Pustite malene k meni, njihovo je Kraljevstvo nebesko.”
I nebesko i ovozemaljsko, sve je vaše.
Živite ljubav i radost.
Sve ostalo je manje bitno.
Sretan vam vaš dan!
Marija Kristina Čolak